Feminine Critical Mass

Nevladino udruženje Biciklo.me dvadeset prvi put organizuje gradsku vožnju poznatu kao Critical Mass, pokušavajući da skrene pažnju na probleme biciklista i osvjesti značaj biciklizma za širu zajednicu.

cover-cm-maj-2015

Ovaj put će se održati u petak 29. maja u 18,00 časova sa malo izmjenjenom putanjom. Tradicionalno će početi na Trgu republike, nastavljajući ulicom Slobode na sjever, zatim ulicom Vaka Đurovića do Vezirovog mosta, gdje će preći na drugu stranu Morače i krenuti nizvodno do Ekonomskog fakulteta, pa će  skrenuti desno sve do ulice Svetozara Markovića i nastaviti na jug do Bulevara Revolucije, odakle se nastavlja preko Union Bridge-a ka istoku i skreće lijevo u bulevar Mitra Bakića, zatim opet lijevo i izbija se na magistralu poznatu i kao ulica Bratstva i jedinstva, gdje se nastavlja ka sjeveru i skreće lijevo u Hercegovačku i produžava do Trga Republike gdje se završava.

Za više informacija pogledajte link na Facebook-u.

mapa-cm-maj-2015

Svaka vožnja je posvećena nečemu, a ovaj put će biti biciklu kao sredstvu emancipacije žena. Iako je njihova emancipacija u Evropi počela krajem devetnaestog vijeka, a bicikl je imao značajnu ulogu u tome, nastavlja se i danas u Afganistanu i nekim afričkim zemljama gdje to do sada nije bio običaj.

Broj djevojaka i žena u Podgorici koje svakodnevno koriste bicikl kao prevozno sredstvo je u primjetnom porastu. Ovomjesečnom vožnjom želimo da ih podržimo, kao i da ohrabrimo one koje razmišljaju o tome.

Critical Mass se održava u više stotina gradova širom svijeta, a ovim će zaokružiti veoma uspješan mjesec prepun aktivnosti koje je Biciklo.me sprovodilo samostalno ili sa različitim organizacijama.

Slikar i biciklo: Razgovor sa Perom Nikčevićem

U Podgorici obično ne prelazim duže relacije bez bicikla. Posebno ne po ovakvoj žegi. Danas, međutim, imam poseban razlog za to. Nalazim se sa prijateljem Bojanom. Treba da se vidimo s nekim u jednom od kafića u ulici Novaka Miloševa.

Za drvenim stolom u ćošku sjedi Pero Nikčević. Pozdravlja nas uz osmijeh i pivo. Razgovor počinje i prije neg’ smo se pridružili njegovom društvu.

U Perovom opusu ima bezbroj slika, crteža i skulptura, a u njegovom pariškom stanu sedam-osam bicikala. Najviše voli da vozi bez ruku, iako je par puta zbog toga padao.

Da, ipak krenemo hronološki.

Sve je počelo prije više godina u njegovom rodnom Nikšiću i to, kako to obično sa umjetnicima biva, na jedan neobičan način.

Biciklo je ušlo u moj život kad sam bio dijete, ali nije to bilo biciklo koje je došlo na točkovima nego je došlo na ramenu mog oca. Ne sjećam se kome ga je poklonio. Meni nije, jer sam bio mali. Možda starijem bratu. Prvi put sam vidio kako se biciklo vozi po patosu, ukrug u velikoj sobi, i to je biciklo moralo na ramenu da se nosi do asfalta. Kasnije smo se preselili blizu puta, gdje mogu da idu i auta i bicikla. Kad sam odrastao, želio sam trkačko biciklo, koje niko nije htio da mi pokloni, pa sam jednom u gimnaziji ostavio biciklo da vidim da li će ga ko ukrasti tako da mogu da tražim da mi kupe trkačko.

Moje biciklo je neko ukrao, ali mi ga je kasnije i dovezao. Kasnije sam ga zamijenio motorom, otišao sam u svijet i zaboravio da sam ikad bio biciklista.

Vagabund u njemu ga je tjerao da putuje po svijetu, ali ga nije spriječio da nastani grad svjetlosti, kojem daje svoju iskru. Upravo tu se vraća biciklu koje, kako kaže„kao da je palo s neba“ i to, vjerovali ili ne ravno na pariški trotoar.

Htio sam da ga ispravim kad sam primijetio da nije zaključano, kao da mene čeka. Uzeo sam ga, čisto da vidim hoće li me neko zaustaviti, ali vjerovatno jer je bilo rano, niko ništa nije primijetio. Međutim, imao sam grižu savjesti, mislio sam da cijeli Pariz zna da sam ga ukrao, pa ga sedam dana nisam vozio.

Kasnije sam ga ofarbao, iznio na ulicu i niko ga nije prepoznao. Onda sam ušao u kulturu bicikla, jer mi se rodila prva kćerka pa sam morao da imam biciklo širokih guma, VTT sa brzinama. Pet godina kasnije se rodio i sin, pa je biciklo definitivno postalo transporter. To je bila neka vrsta konja na dva točka, jer je umjesto sjedišta za mog sina stajala figura konja. Do posljednjih petnaestak godina u Parizu nije bilo biciklističkih staza, biciklo je bilo radnički prevoz, a sad je postao moderan, čak i hipermoderan. Tako postoje i bicikla sa elektromotorima, gdje se i turisti najviše pređu, pošto su im prvih pola sata besplatni a sve preko toga je dosta skupo. Oni se često zanesu, pa voze duže nego što je predviđeno, pa ih sve skuplje košta nego taksi. Inače, pozdravljam ovu akciju koja promoviše kulturu bicikla u Podgorici. Dobro, ljeti je malo nezgodno kad je vrućina, zbog asfalta, ali je pogodan teren. Ipak, treba praviti staze, to je jedino rješenje.

Pero drži lični rekord od 100 pređenih kilometara za jedan dan, a svakodnevno vozi od 30 do 40 kilometara. Primjećuje da se ljudi u Parizu odaljuju od bicikala, dok je u Crnoj Gori obratno.

Pošto je pozajmio biciklo od svog sestrića, osvojio je Goricu i Panduricu. Želja mu je da osvoji Petrovačku goru, a možda pokuša i sa odisejom na Lovćenu ili Durmitoru. Svakodnevno obilazi Moraču i Ribnicu, što šetajući, što bezmotornim dvotočkašem Samo po sebi se nameće pitanje odabira između Morače i Sene, između Podgorice i Pariza.

Meni je lijepo bilo i pored Sene godinama, mogu čak da se zagledam u lice neke lijepe žene, ali ima i strašnih scena, uveče možete da udarite i nekog ko spava na trotoaru, koliko je to puno kontrasta. Sad mi je ovdje ljepše, jer je pejzaž božanstven. Prvu stazu u Crnoj Gori sam vidio na Gorici, duša i oči su pune, vazduh je čistiji, ali meni je važno da se osjetim kao kad sam bio dječak, da izađem na to brdo i da vozim svugdje. Nekad sam trčao. Volio sam da trčim, ali ritam bicikla nije isti kao trčanje ili hodanje. Velika je i razlika kad se uđe u auto, prođe se nekoliko kilometra i ništa se ne osjeti, a na biciklu je čitav roman, čitava priča, koju ne možemo ispričati nego je doživljavamo. Zato je možda i magično u toj tišini, čujemo svoj dah, čujemo točkove bicikla. To je, u stvari, jedna linija. Biciklo je jedna linija i tenis je takođe jedna linija. Mi smo tu na liniji čiste energije. Istina, kod bicikla linija ima dva točka, ali oni teže jednom, teži se ka jednom.

Zanima me je da li on kao majstor crteža vidi vezu između te linije i linije u umjetnosti.

Potpuno. U mojem je načinu crtanja jedna linija dominantna, i možda je to najbolji trening biti na biciklu, biti na terenu. Moja je želja da do kraja života osnujem akademiju koja kultiviše tu liniju, artističku i sportsku. Vrhunska umjetnost i vrhunski sport su na istom nivou. To ne može tehnologija da zamijeni, to je najbliži odnos te iskonske energije koju nosi. Ima jedan detalj koji mi se urezao u sjećanje. Kalifornija i mladići na talasima-samo od te energije talasa oni su pravili linije.

Zaglavljeni u tom linearnom svijetu pravimo još jednu paralelu. Upitan koji mu je tip bicikla najdraži, izdvaja tri kategorije uporedivši svaku sa rasom pasa.

Lagana trkačka, to su elegantni i tanki ruski hrtovi, VTT je onaj pas što može sve i da pliva i da vas brani, dok je bicikl na rasklapanje inteligentna pudlica.

Molim ga da mi pokaže svoje čuvene rogove, koji su me i prije nego sam saznala da se bavi biciklizmom podsjećali na Pikasovu Bikovu glavu. Vidno obradovan ovom molbom skida svoj maslinasto-bijeli šešir i pokazuje dva pramena kose koji se pri kraju ukrštaju. Kako kaže, sve je počelo jer je želio da skloni kosu sa lica zbog tenisa i baš ta dva pramena su mu smetala pa ih je svezao. Kasnije se to oblikovao u rogove, na kojima bi mu po mom mišljenju, Dali sa svojim brkovima mogao da pozavidi.

Razgovor je, iako tekao biciklističkom stazom, svako malo skretao na polje umjetnosti. Ili je sve vrijeme to bilo naše krajnje odredište? Pero mi pokazuje brošuru svoje predstojeće izložbe: „Perove žene“ i čita djelove teksta na tečnom francuskom jeziku. A šta očekuje od ove izložbe?

Isključio sam očekivanja. To je avantura i glavno je da je dobro počela.

Razgovarala: Tijana Radulović