Dok čekam zeleno na semaforu na uglu Jovana Tomaševića i Bulevara Sv. Petra Cetinjskog, sjetih se priče koju sam sinoć ispričala svojoj djeci. Pričala sam im o velikoj svjetskoj pandemiji nekog virusa koji je imao katastrofalne posljedice po svijet, ali ne i po Podgoricu, koja je odnijela začuđujuću istorijsku pobjedu.
Priča je počela uobičajeno: Nekada davno, kada sam bila još srednjoškolka, jedan opasni virus harao je čitavim svijetom. Međutim, Podgorici je donio velike i dobre promjene. Kada su ljudi shvatili koliko se planeta oporavila za dva mjeseca od smanjenja izduvnih gasova (obustavljen je vazdušni saobraćaj), kada su po prvi put čuli tišinu – jer drumskog saobraćaja nije bilo veći dio dana, kada su sa čežnjom gledali bicikla koja su nepomično stajala na balkonima, po završetku pandemije, Podgoričani su došli na ideju da preduzmu neke radikalne mjere i urede život u duhu ovog blagostanja planete.
Podgorica je odreagovala tako brzo i efikasno da su mnogi svjetski mediji pisali o jednom malom gradu u jednoj maloj državi kao o svjetskom čudu broj jedan. Sjećam se kako se Podgorica za kratko vrijeme pretvorila od grada prenatrpanog automobilima u grad u kojem caruju bicikli i pješaci. Raznim donacijama u kratkom roku je izgrađena tramvajska mreža, napravljene su nove veće i zelenije biciklističke staze, krovovi skoro svih podgoričkih zgrada postali su penthousi i sav saobraćaj, osim tramvajskog i biciklističkog, je u potpunosti izmješten van grada. Djeca su s nevjericom slušala ovu priču i pokušavala da zamisle centar Podgorice bez njihovih omiljenih žutih tramvaja.
Na zeleno svjetlo na semaforu, skrenuh lijevo ka Milenijumu. Dok sam vozila, gledala sam u mrežu biciklističkih staza koje vijugaju kroz aleje borova, magnolija, lijandera i drugog zimzelenog drveća, kao kroz neke zelene tunele. Iz bulevara Jovana Tomaševića u kojem se nalazi biciklistički bulevar od četiri trake, lijepo uređen cvijećem i mirisnim borovima duž čitave staze, spustih se do keja uz Moraču. Ah, kakav je ovaj kej… Svaki put se oduševim kad kročim na “divlju ljepotu” Podgorice. Kej koji se proteže od Donje Gorice do Rogama, izgrađen na stijenama iznad same rijeke – ponos grada i omiljeno sastajalište Podgoričana, kako ovih kao ja koji čitav život provode na dva točka, tako i onih šetača koji do maksimuma koriste najljepši dio grada za šetnju i igru. Biciklističke staze na njemu su dvosmjerne, sa obje strane oivičene drvećem i cvijećem, staze za šetnju su odvojene, kao i staza za trčanje, a duž čitavog keja nalaze se sprave za vježbanje, klupe, igrališta – jednom riječju, male mikroaze u jednoj velikoj podgoričkoj oazi. Kada god vozimo ovim kejom, obavezno pomislim kako sam srećna što sam Podgoričanka i što se Podgorica toliko razvila od vremena kada sam bila u srednjoj školi. Tada sam, sjećam se, zavidjela Novosađanima na njihovim širokim biciklističkim stazama i saobraćajnoj kulturi, ali sada znam da smo uspjeli da prestignemo i najmodernije gradove po konceptu urbanog sređivanja. Sačuvali smo najvrijednije podgoričko blago – zelene oaze, oplemenili ih, dali smo ogromni doprinos planeti smanjenjem emisije ugljendioksida, tako da nije čudo da je Podgorica već peti put proglašena za najzeleniji grad na svijetu i jedan od urbanistički najbolje isplaniranih gradova u Evropi.
Pređoh sa jedne obale na drugu gdje se nalazi drugi, jednako lijepo kej. Prođoh pored Gimnazije, najstarije zgrade u Podgorici i moje bivše škole… Sjetih se da ni sa ove strane nije bilo šetališta ni keja i ponovo me obuze neka sreća. Prođoh nadvožnjakom iznad mosta Braće Zlatičanin na čijim ogradama je visilo cvijeće vatrenih boja i ispod kojeg je Morača veselo žuborila – čista, lijepa i zelena.
Gimnazijskim kejom, kako smo zvali ovaj kej s druge strane Morače, odvezla sam se do Zabjela, a onda predivnom biciklističkom stazom, kroz tunel od lijandera, do aerodroma da sačekam muža. Kada je stigao, budući da nije imao prtljag, iznajmismo bicikl koji može da se iznajmi na jednom mjestu, a vrati na sasvim drugom i vratismo se do kuće ne osjetivši da je u Podgorici 38 stepeni. Zeleni tuneli nad biciklističkim stazama od aerodroma do centra grada opuštajuće su djelovali i na tijelo i na duh, a čitava rijeka biciklista, što onih što jure na posao, što školaraca, što penzionera koji voze samo da izvide šta je novo u gradu koristeći priliku da udahnu svjež vazduh, kao da je imala jednu istu misao u glavi: Kako je Podgorica lijepa, i mirisna, i zelena, i cvjetna, i čista, i uredna, i moderna, i urbana i prirodna u isti mah.
Umorni, ali osvježeni čistim vazduhom, konačno stigosmo kući. Kod kuće su nas čekala djeca koja su nestrpljenjem čekala da mama završi priču o tome kako se nekada davno živjelo u njihovom lijepom gradu koji je, po priči, iako tako mali, te 2020. godine pobijedio jedan veliki virus, pa zatim promijenio sebe i tako postao čuven u svijetu.
Jana Radunović
Sastav je jedan od tri rada koji su nagrađeni kao najbolji na literarnom konkursu „Podgorica 2040. godine“ u sklopu projekta „Održiva urbana mobilnost u srednjim školama u Podgorici“. Projekat je dio Regionalnog programa lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu – ReLOaD, koji finansira Evropska unija (EU), a sprovodi Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP).
Autorka ilustracije: Nikoleta Ćorović, Srednja likovna škola „Petar Lubarda“