Generalna skupština Ujedinjenih nacija je na 72. zasijedanju u aprilu ove godine rezolucijom proglasila 3. jun Međunarodnim danom bicikla (International World Bicycle Day). Rezolucija, koju su usvojile 193 članice, poziva sve države da promovišu i sarađuju na obiljažavanju ovog dana i da bicikl unesu u razvojne programe, strategije i politike.

Želimo svim građanima i građankama, ali i svima onima koji su punoljetni za biciklo, da čestitamo ovaj Dan i skrenemo pažnju na značaj bicikliranja, u nadi da će se i kod nas bicikl odomaćiti kao najefikasnije prevozno sredstvo na rastojanjima do sedam kilometara. Očekujemo i od države da preuzme obaveze iz ratifikovanog dokumenta, te da obezbijedi najbolje uslove za razvoj biciklizma kod nas.

Podsjećamo na to da je Crna Gora, po zvaničnim podacima Svjetske zdravstvene organizacije, na petom mjestu u Evropi po zagađenosti vazduha i da bi uvođenje masovnog biciklizma u gradovima obezbjedilo zdravije uslove za život. Na taj način bi se rasteretili zdravstveni fondovi i bez značajnihih ulaganja došli bi do kvalitetnijetg zdravstvenog sistema.

Najbolje ćemo proslaviti ovaj Dan ako budemo vozili bicikl 3. juna, bilo u koje svrhe, kao i podsticanjem bližnjih da se uključe u biciklističku zajednicu na korist svih nas.

Želimo svima srećan praznik!

Biciklo.me

U okviru projekta „Bolji saobraćaj, bolji grad“, nevladina organizacija Biciklo.me je u aprilu sprovela anketu o saobraćaju u Podgorici. Tokom dvonedjeljnog istraživanja, na pitanja iz ankete odgovorilo je 1405 građana/građanki, do kojih je anketni listić došao putem društvenih mreža (Facebook, Instragram, Twitter). Starosna struktura grupe koju čine anketirani, upoređena sa ukupnom starosnom strukturom stanovništva Podgorice, izgleda ovako:

U anketi je uporedno veće učešće uzela mlađa generacija, starosti od 20 do 40 godina, koja u najvećoj mjeri i koristi društvene mreže. Radi se o obrazovanijem i angažovanijem dijelu stanovništva, koji želi da saopšti mišljenje o pitanjima važnim za zajednicu i da učestvuje u donošenju odluka koje tu zajednicu oblikuju. Na to ukazuje i kvalitativni segment istraživanja: oko 400 građana/građanki se u detaljnim komentarima pozabavilo saobraćajnim problemima koji ih najviše tište. Ovaj segment ćemo u narednom periodu detaljnije predstaviti javnosti.

Prema rezultatima ankete, građani/građanke Podgorice dnevno prelaze srazmjerno mala rastojanja: najveći broj anketiranih u toku radnog dana pređe do 5km u jednom pravcu: za 12.8% ta distanca je manja od 2km, dok za 42.9% iznosi između 2 i 5km. 24.9% anketiranih pređe između 5 i 10km u jednom pravcu, 14.4% između 10 i 30km, a 4.9% više od 30km.

Ilustracija: Srđa Dragović

Da bi prešli ovu distancu, anketirani građani/građanke najčešće koriste privatni automobil – 54.7% njih. 22.2% najčešće ide pješke, dok se 8% za svoja dnevna putovanja uglavnom oslanja na taksi usluge. Biciklom putuje 6.8% anketiranih, dok 6% najčešće koristi gradski autobus. 2.3% koristi neko drugo prevozno sredstvo (motocikl, voz) ili organizuje sebi prevoz na neki drugi način (putuje sa kolegama, koristi organizovan prevoz poslodavca ili službeno vozilo, ili u podjednakoj mjeri koristi nekoliko prevoznih sredstava.)

Ilustracije: Srđa Dragović

Najveći dio anketiranih, 45.4%, tokom radnog dana u saobraćaju provede od 30 minuta do jednog sata. Manje od 30 minuta u saobraćaju potroši 28.8%, a više od jednog sata 25.8% anketiranih. Osim vremena, u gradskom saobraćaju trošimo i novac: 34.8% mjesečno na prevoz potroši do 30Eur, 28.2% do 50Eur, 26% između 50 i 100Eur, i čak 11% više od 100Eur.

Prema rezulatatima ankete, 5% upitanih ne umije da vozi biciklo, dok 37.8% njih zna da vozi, ali ne posjeduje biciklo. 29.4% ima biciklo i vozi ponekad, rekreativno, dok 10.6% redovno vozi rekreativno, ali ne koristi biciklo kao prevozno sredstvo. 7.7% koristi biciklo kao prevozno sredstvo kad je vrijeme lijepo, 5.3% putuje na biciklu više puta nedjeljno, dok 4.2% anketiranih biciklo koristi kao glavno prevozno sredstvo.

Ilustracije: Srđa Dragović

Čak 56% anketiranih smatra da upotrebu bicikla u Podgorici otežava rizik da biciklo bude ukradeno, dok su kao velike prepreke za biciklistički saobraćaj prepoznati i intenzitet motorizovanog saobraćaja (52%), nedovoljno razvijena biciklistička infrastruktura (52%) i nedovoljna vidljivost biciklista kao učesnika u saobraćaju (44%).

Većina anketiranih – 59.6% – nikada ne koristi gradski autobus kao prevozno sredstvo. Ostalih oko 40% podijeljeni su na one koji koriste gradski prevoz jednom mjesečno ili rjeđe (23.5%), više puta mjesečno (11.3%) i one koji se na gradski autobus oslanjaju kao na svoje glavno prevozno sredstvo (5.6%).

Javni gradski prevoz u Podgorici je označen kao dobra opcija za gradska putovanja od strane samo 5% anketiranih. Građani/građanke su najčešće zamjerili to što sistem javnog prevoza čine vozila koja su previše stara (76%), to što javni prevoz nije dovoljno pouzdan i linije različitih prevoznika nijesu dobro usaglašene (47%) i to što je javni prevoz previše skup (46%).

Privatni automobil ne posjeduje 29.7% anketiranih, dok 13.4% posjeduje, ali obično ga ne koristi u gradskom saobraćaju. Za sve ostale, privatni automobil je glavno prevozno sredstvo u gradskom saobraćaju. 33.8% upitanih smatra da privatni automobil nije efikasno prevozno sredstvo za gradski saobraćaj (puno troši, teško je naći parking, često ostane zaglavljen u gužvi), dok 27.4% misli da je automobil funkcionalno prevozno sredstvo, u kombinaciji sa drugim opcijama za prevoz u gradskom saobraćaju. 25.2% anketiranih misli da je automobil prevozno sredstvo koje svi treba da koriste, ali da je za to neophodno proširiti gradske saobraćajnice. „Nikud se ne može bez automobila“ – slaže se 13.6% anketiranih, koji smatraju da je automobil nezamjenljivo prevozno sredstvo u gradskom saobraćaju.

Ipak, ako bi morali da izaberu između infrastrukture za automobile, sa jedne strane, i poboljšanja za pješake i bicikliste, sa druge, anketirani građani/građanke bi se većinom odlučili za drugu opciju: 54.9% smatra da bi u u Podgorici trebalo izgraditi više biciklističkih staza i pješačkih trotoara, dok bi se 45.1% opredijelilo za više automobilskih parkinga i garaža.

Ilustracija: Srđa Dragović

Među anketiranim građanima, podrška za pretvaranje najužeg centra Podgorice u zonu zatvorenu za motorna vozila je značajna – čak 77.5% podržava ideju, dok se 22.5% protivi.

Kao najveće infrastrukturne probleme anketirani vide to što nema dovoljno parking mjesta za automobile i što postojeća infrastruktura nije adekvatna za postojeću količinu motorizovanog saobraćaja – sa oba stava slaže se 64% upitanih. 36% njih smatra da je razvoj elemenata pješačke infrastrukture zapostavljen, dok su postojeći u lošem stanju. 30% anketiranih misli da su biciklističke staze poboljšale uslove za korišćenje bicikla u Podgorici, ali 20% smatra i da je izgradnjom biciklističkih staza narušen kvalitet prostora za pješake.

Kao najveće saobraćajne probleme u Podgorici anketirani vide nepoštovanje saobraćajnih propisa (76%), saobraćajne gužve (65%), nedostatak parkinga za automobile (53%) i loše organizovan javni prevoz (42%).

Poštovana djeco,
samo za vas, četvrti put organizujemo biciklističku vožnju poznatu kao Kidical Mass u okviru Porodica Festa u subotu 12. maja. Održaće se u parku kod Dvorca kralja Nikole na Kruševcu i to u dva navrata: prvo, pravolinijska vožnja za naše najmanje drugare, kojima mogu pomoći roditelji, tetke, strine, ujaci i ostala mnogobrojna familija; drugo, kružna vožnja ulicom oko kvarta gdje se nalazi park, i ona je rezervisana samo za drugare koji mogu to da izvezu bez ičije pomoći.

Mi ćemo biti uz vas ako negdje zaškripi.

Biciklističke aktivnosti počinju u10:00, a vi možete doći prije toga jer će u toku biti Porodica Fest čitavog dana sa različitim programima interesantnim vama i odraslima.

Ovdje možete pogledati facebook event sa više informacija.

Dođite svi. Čekamo vas.

Krivudava staza do nepoznatog cilja

Autorka: Sonja Dragović

Ovog proljeća, masovna upotreba bicikla kao prevoznog sredstva na podgoričkim ulicama izgleda kao ostvariv cilj. Pored svih upozorenja – da su građani glavnog grada previše lijeni, da je automobil za njih nezamjenjiv statusni simbol, da su saobraćajni uslovi nepovoljni za bicikliranje – stanje na biciklističkim stazama ukazuje na to da se povećava broj Podgoričana i Podgoričanki koji su odlučili da isprobaju ovaj, najefikasniji način za kretanje kroz grad u kom je rastojanje između udaljenih urbanih četvrti ne veće od 10km. U kojoj mjeri javna uprava podržava ovaj proces, i kako bi ta podrška mogla da bude svrsishodnija?

Da bi građani počeli da na vožnju bicikla gledaju kao na prihvatljivu i svima dostupnu opciju za gradski prevoz potrebno je obezbijediti infrastrukturu, osigurati poštovanje saobraćajnih pravila, uporno raditi na obrazovanju svih učesnika u saobraćaju, i stalno pronalaziti načine za ohrabrivanje i podsticanje novih korisnika bicikla kao prevoznog sredstva. Za sada, ovi procesi su u Podgorici tek započeti. Tako imamo biciklističku infrastrukturu koja je isplanirana na brzinu i bez sistematičnog uključivanja javnosti u posao. Rezultat toga su brojne neravne i nebezbjedne dionice na stazama, suženi trotoari, zbunjujuće zone u kojima se signalizacija stapa sa oznakama za autobuska i taksi stajališta, zadati pravci kretanja koji povećavaju broj potencijalnih tačaka konflikta sa drugim učesnicima u saobraćaju, i biciklističke trake koje služe kao nelegalni parking za automobile. Nemoć nadležnih službi da oslobode nove biciklističke prostore od prepreka u vidu zaustavljenih i parkiranih motornih vozila ukazuje na to da sistemski problemi – loše zakonske odredbe, nedovoljno kapaciteta, nejasne procedure, nedosljedna kaznena politika – otežavaju uspostavljanje i poštovanje pravila koja bi trebalo da važe za sve učesnike u saobraćaju. Rezultat su nebezbjedne ulice, ali i smanjena djelotvornost edukativnih kampanja: kako da učimo o drugačijim i boljim načinima za kretanje kroz grad, ako sistemska podrška u vidu sprovođenja postojećih pravila izostaje? Kako da očekujemo od učesnika u saobraćaju da promijene ponašanje ako se kazne ne primjenjuju konzistentno, a podsticaji izostaju? Svaki korak u ovom procesu je, dakle, uslovljen prethodnim, i stoga poboljšanja moraju bili sistemska, sveobuhvatna, da bi bila djelotvorna i dugoročna.

Uzmimo primjer izgradnje biciklističke infrastrukture u Podgorici. Ne bi bilo tačno reći da poduhvat kojim je tokom proteklih par godina na podgoričkim trotoarima i ulicama omeđen prostor za bicikliste nije proizveo rezultat: odvojene staze, uz sve manjkavosti u planiranju i realizaciji radova, učinile su kretanje bezbjednijim. Uz to, obilježen prostor označio je dobrodošlicu za bicikla, koja ovim treba da budu uvedena u saobraćajne tokove kao legitimno i ravnopravno prevozno sredstvo. Minimalni očekivani rezultat – više biciklista na putu – očigledno je ostvaren. Međutim, ne znamo koliko je tačno to povećanje. Ne znamo ni koje prepreke u saobraćaju vide potencijalni biciklisti i biciklistkinje koji se još ne usuđuju da daju šansu novom prevoznom sredstvu; ne znamo koji dio ovih novih putovanja na biciklu služi zabavi i rekreaciji, a koji zapravo zamjenjuje automobil na putu do posla ili škole; na kraju, ne znamo ni koji procenat građana Podgorice redovno koristi biciklo kao prevozno sredstvo. Bez ovih podataka, tapkamo u mraku – nije moguće isplanirati poboljšanja postojećih mjera ako nam ni dometi ovih sprovedenih nijesu poznati. U zvaničnoj statistici, međutim, i dalje nema detaljnog izvještaja koji bi omogućio uvid u ovu sferu, niti je poznato kada će i da li će takav izvještaj biti naručen i sačinjen. Stoga ne može da čudi ako su aktivnosti javne uprave, smišljene sa ciljem da promocijom biciklizma poboljšaju stanje u saobraćaju, nedorečene i nepovezane. To je očekivana posljedica planiranja bez detaljno prostudiranog početnog stanja, bez redovnog kontakta sa korisnicima i bez tačno zacrtanog ishodišta. I to sve nas ostavlja u neproduktivnom i beskonačnom procesu poznatom kao „a eto, radi se nešto“ u kom nikada ne možemo biti sigurni je li to što radimo korisno, za koga je korisno, i u kojoj mjeri.

Nije toliko teško postaviti jasne ciljeve i vremenski rok u kom bi trebalo da budu ostvareni. Prema podacima Evropske biciklističke federacije, u Njemačkoj je 2012. godine 10% putnika svakodnevno za prevoz koristilo biciklo; nacionalni plan za razvoj biciklizma predviđa da bi do 2020. trebalo dostići 15%. U Češkoj planiraju da značajno poprave stanje iz 2013. kada je udio putnika-biciklista u gradskom saobraćaju bio tek 7%: rade na tome da do 2020. godine taj udio bude 10%, a da do 2025. poraste na čak 25%. Gotovo sve evropske zemlje i veći gradovi imaju strateški dokument koji sadrži smjernice za razvoj biciklističkog saobraćaja, sa kojima podsticajne mjere treba da budu usaglašene. Mi na takav dokument još čekamo. U međuvremenu, grad ulaže značajna sredstva u proširivanje važnih saobraćajnica kao što je bulevar u Donjoj Gorici, na kom ni poslije ove rekonstrukcije neće postojati odvojen prostor za bicikliste. Ako je cilj dinamičan, bezbjedan i svima dostupan biciklistički prevoz koji povezuje čitavu urbanu oblast ovo je korak unazad, jer se propusti u izgradnji velikih infrastrukturnih projekata teško ispravljaju i imaju veliki uticaj na budući razvoj gradskog saobraćaja.

Kada smo prije dvije godine razgovarali na javnoj tribini o održivoj mobilnosti, predstavnica gradske uprave svoje izlaganje zaključila je opaskom da je održiva mobilnost neophodna za „grad ugodnog življenja“, i pitanjem: „da li Podgorica može da bude takav grad?“ Odgovor na to zavisi isključivo od hrabrosti i riješenosti javne uprave, sveobuhvatnog pristupa, i razvojne politike koja će – ili neće – stvoriti uslove, prostor i podsticaj za promjene. Podgorica može da bude šta god hoćemo. Još samo da se dogovorimo šta tačno hoćemo, i da počnemo ozbiljno i posvećeno da radimo na tome.

Ovaj blog nastao je u okviru projekta „Civilno društvo za dobru upravu: Da služi i zasluži!“, koji sprovode Institut alternativa, Bonum, Natura, Novi horizont i Centar za istraživačko novinarstvo, a finansiraju Evropska unija u okviru Programa podrške razvoju lokalnih organizacija civilnog društva i Balkanski fond za demokratiju (BTD), projekat Njemačkog Maršalovog fonda SAD (GMF). Sadržaj bloga predstavlja isključivu odgovornost autora i ni na koji način ne odražava stavove donatora.

Dragi i veseli naš narode pedalaški,
Kao što ste primjetili više ne obavljamo naše gradske vožnje svakog mjeseca, već ih organizujemo samo posebnim prilikama jer smo dio energije preusmjerili na neka veoma važna pitanja za biciklizam. “Malo rukah” ne može sve da postigne onako kako smo svi navikli – najbolje moguće. Ako imate viška nekoliko sati mjesečno možete ih zajedno sa nama potrošiti volonterski na unaprjeđenje biciklizma.

54. sreća će ovog puta biti noćna, zato ne zaboravite da se osvijetlite kako zakon nalaže – naprijed bijelo, a pozadi crveno svijetlo. Zajedno sa našim partnerima NVO Green Home i Foruma MNE obilježićemo Sat za planetu, kada svaka iole ozbiljna čaršija gasi rasvjetu na šezdeset minuta i na taj način saučestvuje u slanju poruke da ipak možemo nešto preduzeti u cilju ublažavanja klimatskih promjena, ali i skrenuti pažnju na posljedice prekomjerne potrošnje ograničenih prirodnih resursa.

Mi biciklisti, pripadamo onoj osvještenoj grupi koja prepoznaje značaj održanja životne sredine i znamo da smo samo korisnici ove planete, ne i njeni vlasnici. Zato se moramo postarati da je što manje oštećenu prepustimo našim nasljednicima.

Čekamo vas na Trgu Nezavisnosti sa prijatnim iznenađenjima. Okupljanje počinje u 19:30, a vožnja u 20:25. Ovdje možete pogledati facebook event sa više informacija. Dođite!