Gradovi širom Jugoistočne Evrope postaju sve zavisniji od privatnih automobila. Međutim, više automobila ne znači nužno i bolju mobilnost. Ako želimo čistije, bezbjednije, pristupačnije i prosperitetnije gradove, moramo preispitati način na koji se krećemo i oblikujemo gradski prostor.
Decenijama je posjedovanje automobila predstavljalo simbol statusa, praktičnosti i ekonomskog napretka. U Jugoistočnoj Evropi rast životnog standarda i sve veći broj automobila dodatno su učvrstili takvo shvatanje. U gradovima poput Podgorice, Beograda i Sarajeva, automobili sve više dominiraju ulicama i javnim prostorima. Međutim, posljedice takvog razvoja sve je teže ignorisati: saobraćajne gužve, zakrčeni trotoari, nepropisno parkiranje, zagađenje vazduha i sve veće nezadovoljstvo građana. Uprkos stalnim ulaganjima u puteve i parkinge, kretanje kroz naše gradove često postaje sve teže.
Zato se nameće važno pitanje: Šta ako rješenje naših saobraćajnih problema nije u stvaranju prostora za još više automobila, već u smanjenju zavisnosti od njih?
Paradoks zavisnosti od automobila
Automobili nesumnjivo pružaju praktičnost i fleksibilnost, naročito tamo gdje javni prevoz nije dovoljno razvijen. Za mnoge ljude vožnja automobila nije stvar izbora, već nužnosti. Međutim, kada se čitavi gradovi planiraju i uređuju prvenstveno za automobile, ta individualna pogodnost ima visoku cijenu za društvo u cjelini. Automobili zauzimaju ogromne površine ograničenog gradskog prostora, bilo da su u pokretu ili parkirani. Kako njihov broj raste, sve više prostora namjenjuje se saobraćajnicama i parkinzima, a sve manje ostaje za drveće, parkove, šire trotoare, biciklističke staze i druge javne sadržaje.
Još važnije, što se grad više prilagođava automobilima, to od njih postaje zavisniji. Izgradnja novih puteva podstiče duža putovanja i širenje grada prilagođeno automobilima, dok obilje parking prostora dodatno stimuliše njihovu upotrebu. Kako se svakodnevna odredišta sve više udaljavaju jedna od drugih, pješačenje, vožnja bicikla i javni prevoz postaju manje praktični, što još više ljudi podstiče da koriste automobil. Tako nastaje začarani krug: sve više automobila stvara pritisak za izgradnju novih saobraćajnica, koje potom privlače dodatni saobraćaj. Ovaj fenomen, poznat kao indukovana saobraćajna potražnja, objašnjava zašto proširivanje puteva rijetko donosi trajno rješenje saobraćajnih gužvi.
Više automobila ne znači bolju mobilnost
Svrha gradskog saobraćajnog sistema nije da omogući kretanje što većeg broja vozila, već da ljudima obezbijedi jednostavan, bezbjedan i pristupačan dolazak do posla, škole, zdravstvenih ustanova, prodavnica i drugih važnih odredišta. Grad u kojem je automobil neophodan za gotovo svaku svakodnevnu aktivnost ne mora nužno biti grad dobre mobilnosti. Naprotiv, mogućnost pristupa različitim sadržajima i uslugama u velikoj mjeri zavisi od toga da li neko može da priušti i koristi automobil. To posebno pogađa djecu, starije osobe, domaćinstva sa nižim prihodima i sve one koji ne mogu ili ne žele da voze.
Ulica slobode u Podgorici prije rekonstrukcije. Foto: Biciklo.me
Zavisnost od automobila donosi i značajne ekonomske i društvene troškove. Domaćinstva izdvajaju znatan dio prihoda za kupovinu, gorivo i održavanje vozila, dok gradovi troše ograničena javna sredstva na izgradnju i održavanje skupe putne infrastrukture. Saobraćaj, osim toga, doprinosi zagađenju vazduha, buci, saobraćajnim nezgodama, emisijama gasova sa efektom staklene bašte i nedovoljnoj fizičkoj aktivnosti. Smanjenjem nepotrebne upotrebe automobila možemo istovremeno ublažiti mnoge od ovih problema, stvarajući bezbjednije, čistije i mirnije ulice, pouzdaniji javni prevoz i više prostora za druge aktivnosti. Koristi daleko prevazilaze oblast saobraćaja, doprinoseći zdravijim zajednicama i prijatnijem gradskom okruženju.
Više parkinga ne znači manje gužvi
U našem regionu nedostatak parking mjesta često se predstavlja kao problem koji se može riješiti jedino izgradnjom novih parkinga. Trotoari postaju neformalna parkirališta, zelene površine nestaju pod asfaltom, a gradske vlasti ulažu u dodatne parking kapacitete. Međutim, veliki broj lako dostupnih i jeftinih parking mjesta podstiče upotrebu automobila, naročito kada su druge mogućnosti prevoza zapostavljene. Istraživanja pokazuju da dostupnost i cijena parkiranja utiču na odluku ljudi da li će koristiti automobil, koliko često će ga voziti, pa čak i da li će ga uopšte posjedovati.
Gradovi mogu promijeniti ovakve obrasce efikasnim upravljanjem parkiranjem: dosljednom primjenom propisa, odgovarajućom naplatom, ograničavanjem broja parking mjesta u djelovima grada koji su dobro povezani javnim prevozom i ulaganjem prikupljenih prihoda u javni prevoz i uređenje javnih prostora. To ne znači ukidanje svih parking mjesta, već prihvatanje činjenice da je javni prostor ograničen i dragocjen resurs, a da parkiranje privatnih automobila ne treba automatski da ima prednost nad drugim načinima njegovog korišćenja. Trotoari prvenstveno treba da služe pješacima, a gradski trgovi da budu mjesta susreta i okupljanja, a ne improvizovani parkinzi.
Zašto su promjene politički zahtjevne?
Zavisnost od automobila duboko je ukorijenjena u našoj infrastrukturi, urbanističkom planiranju, institucijama, svakodnevnim navikama i društvenim očekivanjima. Predlozi za uklanjanje parking mjesta, uvođenje autobuskih traka ili ograničavanje motornog saobraćaja često izazivaju snažne reakcije, jer ljudi strahuju da će izgubiti praktičnost i slobodu kretanja. Takve bojazni ne treba olako odbacivati. Naročito tamo gdje je javni prevoz nepouzdan, ograničavanje upotrebe automobila može djelovati nepravedno ukoliko građanima nijesu ponuđene odgovarajuće alternative.
Detalj iz Groningena. Foto: Biciklo.me
Zato uspješne saobraćajne politike zahtijevaju ambiciju, pravednost i političko liderstvo. Lokalne vlasti treba da uključe građane u odlučivanje, jasno objasne koristi od promjena i daju prednost poboljšanjima koja ljudi mogu osjetiti u svakodnevnom životu. Pristupačan javni prevoz, bezbjedniji putevi do škole i bolja povezanost udaljenijih naselja treba da prate mjere za smanjenje automobilskog saobraćaja. Privremeno preuređenje ulica takođe može pokazati prednosti novih rješenja prije njihovog trajnog uvođenja. Iznad svega, donosioci odluka moraju imati dosljednu dugoročnu viziju, umjesto da odustaju od reformi čim naiđu na prve otpore.
Drugačija budućnost za Jugoistočnu Evropu
Brojni evropski gradovi pokazali su da je moguće smanjiti upotrebu automobila, a istovremeno očuvati dobru pristupačnost i ekonomski razvoj. Gradovi poput Genta, Beča i Ljubljane ulagali su u javni prevoz, biciklističku infrastrukturu i ulice prilagođene pješacima, dovodeći u pitanje uvjerenje da je sve intenzivniji automobilski saobraćaj neophodan za razvoj grada. Njihova iskustva posebno su značajna za Jugoistočnu Evropu, gdje su mnogi gradovi i dalje relativno kompaktni, sa udaljenostima koje omogućavaju da se veliki broj svakodnevnih putovanja obavi pješke ili biciklom.
Naši gradovi još imaju priliku da izaberu drugačiji put, prije nego što zavisnost od automobila postane još dublje ukorijenjena. To podrazumijeva ulaganje u pouzdan javni prevoz, povezane biciklističke mreže, pristupačne trotoare, efikasno upravljanje parkiranjem i naselja u kojima su osnovne usluge lako dostupne. Neophodno je i da promijenimo način na koji mjerimo napredak: umjesto da uspjeh vidimo u novim putevima, dodatnim parking mjestima ili rastu broja automobila, treba da se zapitamo mogu li ljudi do svojih odredišta stići lakše, bezbjednije i uz manje troškove.
Uspješan grad nije onaj u kojem svako može svuda da stigne automobilom, već onaj u kojem automobil nije neophodan za svako putovanje. Smanjenje zavisnosti od automobila ne znači oduzimanje slobode kretanja, već stvaranje više mogućnosti za izbor. Naši gradovi neće postati prijatniji za život tako što ćemo neprestano praviti sve više prostora za automobile, već tako što ćemo stvarati više prostora za ljude.
Tekst pripremio: Tim Biciklo.me
Naslovna fotografija: Biciklo.me. City kvart u Podgorici
Projekat SUMPOWER sprovodi Biciklo.me u partnerstvu sa organizacijama ODRAZ – Održivi razvoj zajednice iz Hrvatske, Institut za urbanu mobilnost iz Srbije i Giro di Sarajevo iz Bosne i Hercegovine, uz podršku Fondacije za otvoreno društvo – Zapadni Balkan. Cilj projekta je jačanje kapaciteta nacionalnih i lokalnih vlasti na Zapadnom Balkanu radi usklađivanja transportnih politika sa standardima Evropske unije, sa posebnim fokusom na održivu urbanu mobilnost i razvoj Transevropske transportne mreže (TEN-T).
Ovaj tekst izrađen je uz podršku Fondacije za otvoreno društvo – Zapadni Balkan. Iznesena mišljenja i stavovi pripadaju isključivo autorima i ne odražavaju nužno stavove Fondacije.