Krivudava staza do nepoznatog cilja
Autorka: Sonja Dragović
Ovog proljeća, masovna upotreba bicikla kao prevoznog sredstva na podgoričkim ulicama izgleda kao ostvariv cilj. Pored svih upozorenja – da su građani glavnog grada previše lijeni, da je automobil za njih nezamjenjiv statusni simbol, da su saobraćajni uslovi nepovoljni za bicikliranje – stanje na biciklističkim stazama ukazuje na to da se povećava broj Podgoričana i Podgoričanki koji su odlučili da isprobaju ovaj, najefikasniji način za kretanje kroz grad u kom je rastojanje između udaljenih urbanih četvrti ne veće od 10km. U kojoj mjeri javna uprava podržava ovaj proces, i kako bi ta podrška mogla da bude svrsishodnija?
Da bi građani počeli da na vožnju bicikla gledaju kao na prihvatljivu i svima dostupnu opciju za gradski prevoz potrebno je obezbijediti infrastrukturu, osigurati poštovanje saobraćajnih pravila, uporno raditi na obrazovanju svih učesnika u saobraćaju, i stalno pronalaziti načine za ohrabrivanje i podsticanje novih korisnika bicikla kao prevoznog sredstva. Za sada, ovi procesi su u Podgorici tek započeti. Tako imamo biciklističku infrastrukturu koja je isplanirana na brzinu i bez sistematičnog uključivanja javnosti u posao. Rezultat toga su brojne neravne i nebezbjedne dionice na stazama, suženi trotoari, zbunjujuće zone u kojima se signalizacija stapa sa oznakama za autobuska i taksi stajališta, zadati pravci kretanja koji povećavaju broj potencijalnih tačaka konflikta sa drugim učesnicima u saobraćaju, i biciklističke trake koje služe kao nelegalni parking za automobile. Nemoć nadležnih službi da oslobode nove biciklističke prostore od prepreka u vidu zaustavljenih i parkiranih motornih vozila ukazuje na to da sistemski problemi – loše zakonske odredbe, nedovoljno kapaciteta, nejasne procedure, nedosljedna kaznena politika – otežavaju uspostavljanje i poštovanje pravila koja bi trebalo da važe za sve učesnike u saobraćaju. Rezultat su nebezbjedne ulice, ali i smanjena djelotvornost edukativnih kampanja: kako da učimo o drugačijim i boljim načinima za kretanje kroz grad, ako sistemska podrška u vidu sprovođenja postojećih pravila izostaje? Kako da očekujemo od učesnika u saobraćaju da promijene ponašanje ako se kazne ne primjenjuju konzistentno, a podsticaji izostaju? Svaki korak u ovom procesu je, dakle, uslovljen prethodnim, i stoga poboljšanja moraju bili sistemska, sveobuhvatna, da bi bila djelotvorna i dugoročna.
Uzmimo primjer izgradnje biciklističke infrastrukture u Podgorici. Ne bi bilo tačno reći da poduhvat kojim je tokom proteklih par godina na podgoričkim trotoarima i ulicama omeđen prostor za bicikliste nije proizveo rezultat: odvojene staze, uz sve manjkavosti u planiranju i realizaciji radova, učinile su kretanje bezbjednijim. Uz to, obilježen prostor označio je dobrodošlicu za bicikla, koja ovim treba da budu uvedena u saobraćajne tokove kao legitimno i ravnopravno prevozno sredstvo. Minimalni očekivani rezultat – više biciklista na putu – očigledno je ostvaren. Međutim, ne znamo koliko je tačno to povećanje. Ne znamo ni koje prepreke u saobraćaju vide potencijalni biciklisti i biciklistkinje koji se još ne usuđuju da daju šansu novom prevoznom sredstvu; ne znamo koji dio ovih novih putovanja na biciklu služi zabavi i rekreaciji, a koji zapravo zamjenjuje automobil na putu do posla ili škole; na kraju, ne znamo ni koji procenat građana Podgorice redovno koristi biciklo kao prevozno sredstvo. Bez ovih podataka, tapkamo u mraku – nije moguće isplanirati poboljšanja postojećih mjera ako nam ni dometi ovih sprovedenih nijesu poznati. U zvaničnoj statistici, međutim, i dalje nema detaljnog izvještaja koji bi omogućio uvid u ovu sferu, niti je poznato kada će i da li će takav izvještaj biti naručen i sačinjen. Stoga ne može da čudi ako su aktivnosti javne uprave, smišljene sa ciljem da promocijom biciklizma poboljšaju stanje u saobraćaju, nedorečene i nepovezane. To je očekivana posljedica planiranja bez detaljno prostudiranog početnog stanja, bez redovnog kontakta sa korisnicima i bez tačno zacrtanog ishodišta. I to sve nas ostavlja u neproduktivnom i beskonačnom procesu poznatom kao „a eto, radi se nešto“ u kom nikada ne možemo biti sigurni je li to što radimo korisno, za koga je korisno, i u kojoj mjeri.
Nije toliko teško postaviti jasne ciljeve i vremenski rok u kom bi trebalo da budu ostvareni. Prema podacima Evropske biciklističke federacije, u Njemačkoj je 2012. godine 10% putnika svakodnevno za prevoz koristilo biciklo; nacionalni plan za razvoj biciklizma predviđa da bi do 2020. trebalo dostići 15%. U Češkoj planiraju da značajno poprave stanje iz 2013. kada je udio putnika-biciklista u gradskom saobraćaju bio tek 7%: rade na tome da do 2020. godine taj udio bude 10%, a da do 2025. poraste na čak 25%. Gotovo sve evropske zemlje i veći gradovi imaju strateški dokument koji sadrži smjernice za razvoj biciklističkog saobraćaja, sa kojima podsticajne mjere treba da budu usaglašene. Mi na takav dokument još čekamo. U međuvremenu, grad ulaže značajna sredstva u proširivanje važnih saobraćajnica kao što je bulevar u Donjoj Gorici, na kom ni poslije ove rekonstrukcije neće postojati odvojen prostor za bicikliste. Ako je cilj dinamičan, bezbjedan i svima dostupan biciklistički prevoz koji povezuje čitavu urbanu oblast ovo je korak unazad, jer se propusti u izgradnji velikih infrastrukturnih projekata teško ispravljaju i imaju veliki uticaj na budući razvoj gradskog saobraćaja.
Kada smo prije dvije godine razgovarali na javnoj tribini o održivoj mobilnosti, predstavnica gradske uprave svoje izlaganje zaključila je opaskom da je održiva mobilnost neophodna za „grad ugodnog življenja“, i pitanjem: „da li Podgorica može da bude takav grad?“ Odgovor na to zavisi isključivo od hrabrosti i riješenosti javne uprave, sveobuhvatnog pristupa, i razvojne politike koja će – ili neće – stvoriti uslove, prostor i podsticaj za promjene. Podgorica može da bude šta god hoćemo. Još samo da se dogovorimo šta tačno hoćemo, i da počnemo ozbiljno i posvećeno da radimo na tome.
Ovaj blog nastao je u okviru projekta „Civilno društvo za dobru upravu: Da služi i zasluži!“, koji sprovode Institut alternativa, Bonum, Natura, Novi horizont i Centar za istraživačko novinarstvo, a finansiraju Evropska unija u okviru Programa podrške razvoju lokalnih organizacija civilnog društva i Balkanski fond za demokratiju (BTD), projekat Njemačkog Maršalovog fonda SAD (GMF). Sadržaj bloga predstavlja isključivu odgovornost autora i ni na koji način ne odražava stavove donatora.