Biciklizam se sve češće posmatra kao rješenje za brojne urbane probleme – od zagađenja vazduha i klimatskih promjena, do javnog zdravlja i kvaliteta života u gradovima. Ipak, uprkos rastu interesovanja i ulaganjima u infrastrukturu, u mnogim sredinama i dalje postoji izražen rodni jaz u korišćenju bicikla. Žene rjeđe voze bicikl, kraće relacije i češće odustaju od ovog vida prevoza u uslovima koje doživljavaju kao nesigurne ili nepraktične.
Dosadašnja istraživanja uglavnom nude statističke odgovore na pitanje ko vozi bicikl, ali rjeđe se bave pitanjem zašto su razlike između žena i muškaraca i dalje prisutne. Upravo tu feminističke teorije nude vrijedan okvir: one pomažu da se biciklizam sagleda ne samo kao tehničko ili infrastrukturno pitanje, već kao društvena praksa duboko povezana sa normama, moći i svakodnevnim iskustvima tijela u prostoru.
Ograničenja klasičnih pristupa rodnim razlikama u biciklizmu
Većina analiza rodnih razlika u biciklizmu oslanja se na kvantitativne podatke – broj vožnji, udaljenosti, učestalost korišćenja ili razlike u svrsi putovanja. Iako su ti podaci važni, oni često ostaju na površini problema. Statistika može pokazati da žene rjeđe voze bicikl, ali ne objašnjava dovoljno razloge iza tog izbora.
Takav pristup često implicitno tretira rod kao jednostavnu kategoriju poređenja, zanemarujući širi društveni kontekst. Fokus se prebacuje na „nedostatke“ žena – manjak samopouzdanja, veći strah ili drugačije preferencije – umjesto na sistemske faktore koji oblikuju te stavove. Bez dubljeg razumijevanja društvenih normi i struktura, politike koje proizilaze iz ovakvih analiza ostaju ograničenog dometa.
Rod kao društvena konstrukcija i „performativnost“ biciklizma
Feminističke teorije polaze od ideje da rod nije samo biološka činjenica, već društveni konstrukt koji se stalno „izvodi“ kroz ponašanje, očekivanja i norme. U tom smislu, način na koji se biciklizam doživljava u javnom prostoru ima snažnu rodnu dimenziju.
U mnogim sredinama biciklizam je predstavljen kao brz, sportski, kompetitivan i ponekad rizičan – osobine koje se tradicionalno povezuju sa maskulinitetom. Takva slika može učiniti da se žene osjećaju kao „neprirodni“ ili nepoželjni korisnici biciklističkog prostora. Odjeća, stil vožnje, vidljivost tijela i prisutnost u javnom prostoru postaju faktori koji utiču na osjećaj pripadnosti.
Kada se biciklizam normalizuje kao svakodnevna aktivnost – bez posebne opreme, pritiska ili dokazivanja – rodne razlike se smanjuju. To pokazuje da problem nije u ženama, već u načinu na koji je biciklizam društveno definisan i infrastrukturno podržan.
Intersekcionalnost: Ne postoji jedno „žensko“ iskustvo
Jedan od ključnih doprinosa feminističke teorije jeste koncept intersekcionalnosti, koji ukazuje da se rod ne može posmatrati izolovano. Iskustva žena u biciklizmu razlikuju se u zavisnosti od dobi, socio-ekonomskog statusa, etničke pripadnosti, fizičkih sposobnosti ili porodičnih obaveza.
Politike koje govore o „ženama“ kao homogenoj grupi rizikuju da zanemare potrebe velikog broja korisnica. Na primjer, iskustva mlade žene bez djece, starije žene ili žene sa niskim primanjima nijesu ista – ni u pogledu vremena, ni u pogledu sigurnosti, ni u pogledu dostupnosti infrastrukture.
Uvažavanje intersekcionalnosti znači planiranje mobilnosti koje prepoznaje raznolikost životnih situacija. To podrazumijeva fleksibilne rute, povezivanje biciklističkih staza sa javnim prevozom i ključnim dnevnim destinacijama, kao i osjećaj sigurnosti u svim djelovima grada i u različito doba dana.
Tijelo, prostor i osjećaj sigurnosti
Feministički koncept „utjelovljenosti“ naglašava da se kretanje gradom doživljava kroz tijelo – kroz osjećaj ravnoteže, izloženosti, straha ili kontrole. Žene su često socijalizovane da budu opreznije, da procjenjuju rizik i da izbjegavaju situacije koje djeluju nesigurno. U saobraćaju koji favorizuje automobile i brzinu, takva percepcija nije neopravdana.
Osjećaj sigurnosti nije samo tehničko pitanje, već rezultat društvenih iskustava. Kvalitetna infrastruktura, fizička odvojenost od motornog saobraćaja, dobra rasvjeta i prisutnost drugih korisnika mogu značajno promijeniti način na koji žene doživljavaju biciklizam. Kada se tijelo osjeća sigurno, kretanje postaje slobodnije.
Ka dubljem razumijevanju i pravednijoj mobilnosti
Razumijevanje rodnih razlika u biciklizmu zahtijeva pomak sa pitanja brojeva na pitanje značenja. Feminističke teorije nude alate koji pomažu da se prepoznaju skriveni obrasci moći, normi i iskustava koji oblikuju mobilnost. One nas podsjećaju da infrastruktura nikada nije neutralna i da način na koji planiramo gradove direktno utiče na to ko ima pravo na kretanje.
Ako želimo više žena na biciklima, nije dovoljno graditi staze – potrebno je graditi gradove koji prepoznaju raznolikost života. Biciklizam koji uvažava rod, tijelo i svakodnevicu nije samo pravedniji, već i održiviji. Grad koji je dobar za žene na biciklu, dobar je grad za sve.
Tekst je pripremio tim Biciklo.me, koristeći i adaptirajući članke sa https://urbancyclinginstitute.org.
Naslovna fotografija: Miljan Despotović
Ovaj članak je objavljen u sklopu projekta „Podgoričanke u pokretu”, koji je podržan kroz program Podržani=Osnaženi, koji realizuje Fond za aktivno građanstvo u partnerstvu sa Zakladom za razvoj lokalne zajednice „Slagalica“ iz Hrvatske. Program finansira Evropska unija, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.