Baš odavno nijesam pisao blog o pedalanju. Nije da nije bilo povoda, ali čeljade prvo želi da se sebično nauživa u impresijama, pa tek da ih onda podijeli sa drugima. Ako se ne odabere pravi momenat za to dijeljenje, onda – ništa.
Juče sam rekao sebi i dvojici sauživalaca (Brano Božović/Dejan Tofčević) da ću opjevati naše ‘uživanje na nožni pogon’ i propratne gušte. Evo, ispunjavam obećanje.
Kad smo se dogovarali kada ćemo krenuti i kuda će nas točkovi nositi, Brano nije otkrivao cijeli plan. Priznao je, kasnije, da nije bio siguran da li sam dovoljno kondiciono spreman za avanturu koju je skicirao. Kad je vidio da sam ojačao, otkrivao je detalje u hodu.
Sa magistralnog puta Podgorica – Cetinje skrenuli smo u Donje Kokote i starom cestom, preko Gornjih Kokota, izbili ponovo na magistralu. U Kamenici smo sišli na lokalni put koji nas je uzbrdicom odveo do Progonovića.
Ko je ikad čitao ‘Gorski vijenac’ sjetiće se pripovijedanja Vuka Mandušića o boju u Progonovićima oko krvave Radunove kule, koju od haračlija brani domaćin i žena mu Ljubica, “žena mlada, ama soko sivi/puni puške svome gospodaru”. I dok zvuci bojeva odjekuju u sjećanju, put nas dovodi do dubokog seoskog bunara koga, koliko viđesmo, od milja zovu ‘Jamica’. Bunar ko bunar, ali ga okružuju neobičnosti, o kojima se nemasmo kod koga raspitati. Tik pored bunara je široka rupa, ozidana kao bunar, na čijem dnu je škrip u stijanama. U blizini su i zakatančena metalna vrata, kroz koja se naziru stepenice koje vode u podzemlje.
Napili smo se ‘jamice’ i čuturice biciklističke pripunili, a o istorijatu ovog izdana ćemo se tek raspitati.
Nastavili smo prema Štitarima, prateći topografiju iz “Gorskog vijenca”. Iz toga sela je bila odiva malo prije pominjanog Vuka Mandušića – “Na Šćepandan dođe mi odiva,/iz Štitarah ljetos povedena”. Ni traga od Mandušića i odiva, ali spomenik sa desne strane puta (sličnih ima još poneđe po Crnoj Gori) informiše o kasnijim bojevima. Na mermernoj ploči čitko piše da je tu formiran Lovćenski partizanski odred.
U Štitarima nam se u sjećanje urezala i bijela, milolika koza slomljene prednje desne noge. Dok nam se sklanjala s puta, poskakujući, slomljena noga je tužno landarala.
Cesta od Štitara prema Kosijerima je i dalje asfaltna, ali je uža i lošijeg kvaliteta. To je jedan od onih krivudavih i zatalasanih puteva, gdje vas kratki i nagli usponi čekaju u zasjedi iza zavoja. Put nas je na kraju častio dužom nizbrdicom, koja nas je dovela do magistrale ispred tunela Mekavac, gdje su se radovi na proširenju prilično otegli, pa se saobraća naizmjenično jednom kolovoznom trakom.
Taman posla da se priključimo automobilskoj koloni u zastoju. Na lijevo krug i – stotinak metara dalje smo se spustili na stari put Rijeka Crnojevića – Cetinje. Plan je bio da se u prijestonome gradu ohlade točkovi i zaslade usta – krempitom. Dok smo se uspinjali kolovozom koji je nit’ asfaltni nit’ makadamski, u suret su nam dolazili ‘rojevi’ Čeha i Čehinja na biciklima. Sa “Zdravo” i “Hi” prešli smo na “Ahoj” kad smo skontali s kim imamo posla.
Iskoristio sam naš dolazak na preijestoničke krempite (u “Boniti”) da uznemirim dragog kolegu Mladena Zadrimu i pozovem ga da nam se pridruži. Mladen, strasni lovac, našalio se jednom na račun moga ‘beskorisnog’ pedalanja, sugerišući mi da, kad već idem od sela do sela, radim usput i nešto korisno – raznosim poštu.
Vođa biciklističke gerilske grupe (Brano) je na Cetinju otkrio kuda ćemo dalje – spuštamo se prema Lipskoj pećini (ostavili smo za neku drugu priliku ulazak u pećinu), a onda u Dobrsko selo. Dvoje mladih konobara iz restorana iznad pećine su nas savjetovali da se ne spuštamo ‘kozjom stazom’, ali nas je, nepovjerljive u procjene mlađarije, vremešniji žitelj (Đuranović) ohrabrio na avanturu vožnje zaraslim lokalnim drumom.
Dobrodošlicu kod prve seoske kuće nam je prvo poželjela murva (‘murvaluku’ smo se, inače, odavali đe god nas je zapalo), a kasnije i čeljad u obližnjoj kući – đed, baba, sin, snaha. Kuća je odmah iznad ženkog manstira Ćelija Dobrska, u kome se, kako čusmo, nalaze dvije starije monahinje. Podigao ga je na priliku Đurađ Crnojević.
Vino, rakija, lijep razgovor i – naša sramota. Niko od nas trojice ne zapamti kako se prezivaju naši gostoprimni domaćini. Ostala je dilema da li su nam prezime otkrili prilikom predstavljanja ili ga mi nijesmo čuli kako valja i odmah smetnuli s uma.
Rečeno nam je i ranije da nema puta iz Dobrkog sela do Rijeke Crnojevića, a to nam potvrdiše i u kući đe bismo ugošćeni kao pijatelji. Ko hoće da ide do Rijeke Crnojevića, mora se uspeti strminom dugom otprilike 1,5 km do starog puta kojim smo već prošli. Odatle je sve na pod točak- očaravajuća nizbrdica.
One cetinjske krempite su već sagorele i trebalo je obnoviti goivo. U ‘Posljednoj luci’ smo se dohvatili krapa i pripadajućih mu priloga. Put smo im otvorili domaćom lozom, a poškropili domaćim bijelim vinom. Sa hranom ne treba pretjerivati tokom vožnje, posebno ako poslije objeda čeka uspon. Za prekaljene bicikliste Pavlova strana nije neki poseban izazov, ali prejeden čovjek nije ni za Pavlovu ni za bilo koju strmen.
Kad smo se domogli prevoja, usput pomogavši grupi Rusa da se orijentišu u prostoru, Brano je otkrio novi detalj plana – idemo do Skadarskog jezera, do oka Volač (manje poznat od Karuča, ali mjesto sa izvorom najpitkije vode koju sam kušao u mojih 60 i kusur godina), da vidimo radi li restoran koji drži Mijo Strugar. Mija ne zatekosmo, ali zatekosmo Darka, sina njegovog, koji jedva pristade na nam naplati bocun domaćeg vina.
Od Carevog laza do Podgorice pedalali smo magistralom, koja predveče nije bila naročito prometna. Nezaboravan dan, u kome smo prevalili sto i kusur kilometara, nije se mogao okončati tek – tako. Morali smo ga podvući sladoledom u “Siciliji”.
(PCNEN)