Čudnog li imena za maraton, i to biciklistički. No, kad se razgrne misterija, ispada logično da ‘Čiker’, biciklistički klub iz Kraljeva koji njeguje i promoviše pedalanje po nedođijama brdsko-planinskim, organizuje putešestvije na dva točka. Ovo ‘čiker’ je naziv planinskog vrha u blizini srbijanske varoši što se po kralju zove i koja ima lijep kružni trg u čijem je centru spomenik borcima palim u Prvom svjetskom ratu. ‘Čiker’ je, kako nam objasniše domaćini, turska riječ i znači ništa drugo do – vrh!
Kraljevčani su zapođenuli ovu maratonsku biciklistilčku priču prije pet ljeta kao projekat prekogranične saradnje sa Pljevljima, varoši blizu crnogorsko-srbijanske granice. Ranijih godina su stizali do Plužina, a ove su se nameračili na more. Dakle, maršruta je: Kraljevo – Guča – Zlatibor – Nova Varoš (Zlatar) – Pljevlja – Žabljak – Plužine – Nikšić – Kotor/Risan.
Dejan je bez problema uspio da nagovori Brana na avanturu, jer su njih dvojica već prekaljeni pustolovi, a onda se i Duško lasno dao zavesti muzikom nagoviještenih avantura, pošto i u njemu teče nomadska krv (Brh+).
Više od 130 biciklistkinja & biciklista je krenulo iz Kraljeva u nedjeljno jutro 25. juna put Guče. Broj se unekoliko smanjivao do ulaska u Crnu Goru, a onda od Plužina malo povećao, tako da je na krajnje odredište stigla grupa od 120-tak pedalašica i pedalaša, u kojoj je bilo mladića i đevojaka u ranoj starosti, mladunaca i mladunki koji tek počinju da ozbiljno iskušavaju životne čari, onih između navedenih krajnosti, mršavih i onih koji na sebi nose višak kila za svaki slučaj. I svi su, bez izuzetka, bili oriđinali, povezani u vilinsku mrežu napravljenu od biciklističkih žica, sajli, guma, posvećenosti i – ljubavi! Uključujući, naravski, i ljude iz vođstva maratona, koji su išli na čelu kolone, i one koji su išli iza svih, obezbjeđujući tehničku i svaku drugu podršku.
U grupi je bio jedan Čileanac, jedan građanin SAD, nekoliko Austrijanaca i Njemaca, četvoro Slovenaca, nas trojica iz Crne Gore, jedan Crnogorac iz Švajcarske, nekoliko ljudi iz BiH… Većinu u grupi su, ipak, činili ljudi iz Srbije, ali se sva raznolikost izgubila u gudurama Srbije i Crne Gore kada smo svi postal jedno – biciklisti.
Likovi i predjeli
Čiker maraton nije nadmetanje i sklonost brzini vam na njemu samo smeta, jer prohujite kroz predjele ne odmorivši pogled na ljepotama, ne progovorivši riječ sa gostoljubivom čeljadi čije su kuće porasle uz drum i koja ne žali rakije i vode za iznenadne goste, zanemarite poziv zrele maline (prve smo ‘krali’ na spustu iz sela Kaona, vozeći ka Guči), koju seljaci ne daju u bescjenje, ignorišete stidljivi smiješak divljih jagoda, koje su nas prvo srele na Zlataru…
Mladi poljoprivrednik iz sela iznad Prijepolja u selu Crkveni Toci požalio nam se da je jun bio kišovit i da maline nemaju dovoljno slasti, ali i da Vlada nema razumijevanja za malinare, pa je odredila nisku otkupnu cijenu. Ne zapamtismo domaćinovo ime, ali nam u ušima osta ime plavokose djevojčice Ružice, koju je majka nagovorila da nam se predstavi.
Selo Gornje Babine se učini dobrim za odmor. Svratismo u prodavnicu na po jedno ‘ladno pivo’. Prodavačica je upravo uklonila staklenu ambalažu koja je ostala iza prethodne grupa koja je tuda prošla. Sa drveta visi otvarač za flaše, okačen kanapom za granu i vjetar ga njiše. Lako ga hvatamo i otvaramo novu dozu osvježenja. Dokoni seljani se skupili pa posmatraju bicikliste u prolasku. Ubrzo nam se pridružuje i Milica Rovčanin pa se tu družimo sa jednim lokalnim radoznalkom koji nas obaveštava da će se u selu ove godine u školu upisati samo jedno dijete i da nade u opstanak ovog sela nema. Kažu da je nestala struja i da je hladno pivo nestalo, ali nama je i ovo bilo dovoljno. U prodavnici kupismo nekakvih sitnica ne bi li potrošili dinare koji su nam preostali jer je granica petnaestak kilometara odatle, pa nastavismo put da nam se onaj seljanin ne bi previše sjekirao jer Milica znojava sedi na “promaji”, iako smo bili napolju ispod drveta.
U Kruševu, selu na putu od Pljevalja ka Žabljaku, popismo odličnu, a šta drugo nego krušku, kod Dragana Dragaša, sredovječnjaka pitomog pogleda. Pričasmo malo o snjegovima, izgubljenom poslu u Pljevljima i brojnim neženjama koje ćemo sretati duž čitavog puta, jer kako reče jedna starica: “Kada im (potencijalnim mladama) pomeneš da imaš roditelje i kravu, nijedna neće da se uda za takvog domaćina. Više vole da se spušte u grad i rade za 200-300 €” Draganova majka je sjeđela na klupi ispred kuće. Sva u crnini, sa štapom u rukama i teškim mislima pod zabrađenom maramom vodila računa da u onoj gunguli Dragan slučajno nekoga ne preskoči u čašćavanju i opskrbi vodom.
Kada premakosmo u kanjonu Tare, preko Glibaća, obretosmo se u selu Zaglavak. I mi tu zaglavismo kod Pljevljaka Smaja Šarlije i njegove hanume Džane. Pregao Smajo, sklon lovu, da na tazbinskoj zemlji podigne vikendicu. Iako u velikom poslu, odloži ga za drugu priliku kada četa biciklista banu iznebuha. Na bicikliste/kinje poarči, sa zadovoljstvom, dva litra dobre šljive i poneko pivo (voda se ne računa). Nas trojica i još pođeko se počastismo kavom, baklavama i tulumbama, jer Bajram tek bijaše minuo a kolača je ostalo i za nas nenajavljene. Sa ovim otvorenim ljudima vesele naravi je lako i ugodno divaniti, pa vreme prolete u vidu lasting repa ili nečega drugog što brzo promiče pred našim očima a zgodno je za poređenje. U Crnoj Gori se svi ljudi posredno poznaju, pa se to i ovde pokaza jer je Dejan poznavao neku njihovu svojtu. U to ime popismo još po jednu i lagano se spustismo Đurđevića Tari.
Kod mosta užina. Odmorismo malo, a Kljajevići što gazduju ziplajnom, kafanom, čamcima i ko zna čime još, a ponajviše vole Srbiju i Rusiju, nam zovu piće. Odbijamo jer moramo dalje. Durmitor i Žabljak zovu.
Tamo nas čeka drugar Dačo Grbović, saizvršilac i višestruki povratnik raznoraznih zimskih i letnjih tomsojerisanja. Pošto ima svježe opravljenu veš mašinu, pere nam opremu oznojenu prethodnih dana a vjetar pomaže da se brzo osuši. Pošto je “Voli” bio zatvoren, kasnije se nađosmo u “Zlatnom papagaju” da uz neku paštu sa gljivama, zalivenu pivom ‘Frog’ koje kuva i radi sve ostalo u proizvodnji na polzu i zadovoljstvo prijatelja, familije i svekolikog drobnjačko-jezerskog građanstva. Hvali se novim ‘leftijem’ i biciklističkim pravcima koje su markirali tih dana. Zove nas da spavamo kod njega doma jer su mu svi apartmani za izdavanje zauzeti a čitav dan je duvalo. Odlučujemo da letimo zajedno sa šatorima i zahvaljujemo mu. Ne dade ‘rđa’ da platimo.
Na putu prema Plužinama nam se ispreči Trsa. Iz zasede iskoči kafana, onako hajdučki kako dolikuje ovim krajevima. Predasmo se bez borbe i odmah sedosmo za veliki sto sa dokonim lokalcem koji uživaše u mnoštvu koje je prolazilo tog dana. Sa njim prostudirasmo starudije okačene o zid sa namjerom da ukrase enterijer kafane. Brano ispriča masan vic prepravljen i upodobljen lokalnim brdima ali mu se konobarica ne obradova previše i pomalo svadljivo reče da se takve stvari ne dešavaju u ovim krajevima. Nama jedino preostade da se još malo kikoćemo i nastavimo put.
Jedinom čevskom kafanom gospodari Vuko, kabast čovjek, sjedeći za stolom u uvijek elegantnoj, bijeloj treger majici. Goste upućuje odakle šta da uzmu i gdje se nalazi pribor za kuvanje kafe kada budu poželjeli da je skuvaju. Rakija stoji na šanku i svako se služi kako misli da treba. Kada obavi šta je naumio, prijavljuje Vuku šta je sve potrošio pa mu u skladu sa tim gazda naplaćuje. Vuko je interesantan kao i njegova kafana u kojoj nemaju dve iste stolice a pored šanka je krevet gde se gost može malo ispružiti. Priča nam kako mu je prije nekoliko godina naletio neki promrzli Irac koji je kunjao u ćošku dok je društvo za stolom igralo preferans. Kada su završili, prebacili su ga na krevet i pokrili čojom što je bila na stolu za kojim su se kockali. Veli da od tada redovno dolazi i dovodi mu barem po desetak gostiju. Žali nam se da ima majku od devedeset godina oko koje mora da brine. Tada ključ od kafane ostavlja gostima koji se služe i plaćaju kao da je on tu. Kaže da su stranci u tome precizni a da naši ljudi umeju i da zaborave.
U Resni nas zatiče, da l’ je kafana ili kuća ili samo stolice ispod lipe… ali očigledno mjesto gdje ćemo malo odmoriti. Pitamo ženu je li kafana i ona potvrđuje. Odlično. Ubrzo nas sustižu Dragan i Mrvica ladom nivom pa joj darujemo osušeno cveće koje je bilo ispod brisača a putuje sa nama još od Durmitora. Zahvaljuje se pomalo stidno i kaže da ovakvog cveća nema u ovom kraju. Kao ni ovakvih cvećki na biciklima, dodajemo u sebi.
Usponi
Raznih uspona bilo je na Čiker maratonu – dugačkih, osrednjih i kratkih, asfaltnih i makadamskih, livadskih i šumskih, onih kojima se nadaš, jer ih vidiš izdaleka, i onih koji te sačekaju u zasjedi, pa jedva stigneš (ili uopšte ne stigneš) da prebaciš u odgovarajući prenos, onih koje ispenješ iz zaleta i onih na kojima moraš točak pred točak, natenane. Dejo i Brano su svaki na pedalama popeli, dok je Duško na nekima spuštao junačke noge na zemlju i pješačio, što je, inače, preporučljivo za nožnu muskulaturu.
Na strmom asfaltnom usponu se možete koprcati i izvući, ako imate snage u nogama i nijeste skloni predaji, ali ako vam u sred makadamske strmine ili kakve vododerina od puta zašlajfuje točak i stanete, nema šanse da ćete se tu više vinuti u sedlo.
Kad se dohvatite uspona, najbolje je što manje podizati glavu i pogledom mjeriti mu dužinu, Prilagodi ritam, diši pavilno (udah na nos, izdah na usta), vrti pedale i slušaj cvrkut ptica. Utješno je saznanje da svaki uspon ima početak i –KRAJ!
Spustovi
Na spustovima, pogotovo kad točkovi ljube asfaltnu podlogu, biciklisti uobraze da su ptice nebeske. Zlatar nas je, kad smo se nauživali njegovih ljepota, častio takvim spustom na putu do Kokinog broda. Sljedeća uživancija nas je čekala od graničnog pelaza Čemerno, pa sve do Pljevalja. Ljepotu spusta od Trse do Plužina zasjenio je Duškov pad, koji je srećom, prošao sa lakšim povredama i nije osujetio nastavak pedalanja i zajedničkog meračenja od Njeguša do Kotora, kad stvarno morate držati maštu na uzdi da vas ne bi u pticu preobratila.
U zavisnosti od kvaliteta podloge, off road spustovi se mogu podijeliti na dobre i zajebane. Ovo zajebane zavisi od toga kakvo biciklo imate, koliko ste vješti i kuražni. Najzajebaniji je bio jedan spust na Zlataru. Bujica je od puta napravila vododerinu, ogoljela krupno i sitno kamenje. Prvi pad tokom maratona se desio upravo na toj dionici, ali padač je prošao dobro. Brano i Dejo su vododerinu savladali jučaki, dok je Duško, izbjegavši pad na njenom početku, mudro procijenio da je bolje ovu divljač zlatarsku pripitomiti nježnim dodirom stopala.
(Blog biciklističke trojke Nedoderi uz dozvolu prenosimo sa portala PCNEN.)