Dok napolju dobuje prvomajska kiša, koronavirus mijenja svijet. Mnogi futuristi su zaćutali, jer se i ne nazire pravac i intenzitet promjena koje će pogoditi čitavu planetu, pa i nas koji smo obično na periferiji događaja. Ali promjene će biti brze i intenzivne, tako da se mnogi gradovi širom planete pripremaju da bi ih dočekali spremni, barem po pitanju urbane mobilnosti i njene održivosti.
Talas promjena je krenuo iz Bogote u Kolumbiji, inače osmomilionskog grada koji se smatra jednim od najbrže rastućih. Zahvaljujući gradonačelnici Klaudiji Lopez i njenoj viziji razvoja urbane mobilnost, na postojećih 550 (dobro ste pročitali) kilometara biciklističkih staza dodato je prvo 76, a zatim i još 22 kilometra privremenih, oduzimajući površine rezervisane za motorni saobraćaj. Obrazloženje je da je biiciklo „kao individualno sredstvo prevoza najhigijenskija alternativa za prevenciju širenja virusa.“
Nakon Bogote talas promjena je stigao i u Njujork, gdje je biciklistički saobraćaj povećan za 50%, a onda i u mnoge druge američke gradove, kao što su Meksiko Siti, Oklend i Vankuver koji su preduzeli manje ili više radikalne mjere za borbu sa koronavirusom, evidentne u prenamjeni površina rezervisanih za kretanje motornih vozila u korist proširenja prostora za bicikliste i pješake. Neki gradovi su organizovali i volonterske kurirske biciklističke servise koji snabdjevaju potrepštinama građane koji iz različitih razloga nijesu u stanju da napuste prostor u kojem žive.
I na drugoj strani Atlantika preduzete su slične mjere: Budimpešta, Berlin, Milano i mnogi drugi gradovi sproveli su i sprovode mjere za privremeno davanje prostora pješacima i biciklistima nauštrb motornih vozila. Iz Milana nam stiže glas da su im se mjere toliko dopale da će postati trajne. Iako su navedene reakcije bile brze, do njih nije došlo „navrat-nanos“, već su svi pomenuti gradovi pripremili specifična uputstva: berlinsko se zove „Stvaranje bezbjednog prostora za bicikliranje za 10 dana“, a milansko jednostavno „Otvoreni putevi“. Njihovo iskustvo nas uči tome da je ove mjere za vrlo kratko vrijeme moguće realizovati.
Ulice u Budimpešti prenamjenjene za biciklizam (Foto: Hungarian Cycle Chick)
Dok se intenzivne mjere u pogledu urbane mobilnosti i problema izazvanih pandemijom brzo razvijaju u globalnim centrima, valja primijetiti da bi i za kvalitet života u našim gradovima bilo blagotvorno uvesti slična rješenja. Međutim, izgleda da vlasti ne žele da se prihvate tog posla: predlog za uvođenje pilot projekta kojim bi bilo omogućeno za žute trake za javni prevoz u Beogradu koriste i biciklisti, koji je podnijela inicijativa „Ulice za bicikliste“, odbijen je od strane gradskih vlasti. S druge strane, u Tirani je stradalo jedno VIP parkiralište da bi tuda prošla biciklistička staza. Šmrc, suza mi kanu.
U Podgorici je malo drugačije: Glavni grad Podgorica najavljuje subvenicije za kupovinu bicikala i električnih trotineta, koje su do sada dva puta realizovane i kroz koje je za oko 250 građana omogućeno da po povlaštenim uslovima kupe oko 250 bicikala. Ali to nije dovoljno. Šta više, to je kap u moru potreba naglo narastajuće populacije biciklista. Svakodnevno se na ulicama Podgorice i u okolini može vidjeti više stotina biciklista, koji uglavnom voze rekreativno, koristeći lijepo vrijeme. To je grupa iz koje možemo regrutovati urbane bicikliste, tj. one koji će se opredjelili za biciklo kao osnovno sredstvo individualnog prevoza. Ali to se neće desiti samo od sebe, jer samo biciklistička infrastruktura koja omogućava korisnicima da se lako, bezbjedno i direktno prevezu sa jedne na drugu tačku može dovesti do stabilnog i stalnog povećanja upotrebe bicikla za svakodnevni prevoz. Podgorica je grad sa prirodnim karakteristikama koje naročito pogoduju saobraćaju na dva točka i sopstveni pogon, a činjenica da se sa jednog na drugi kraj grada može preći za najviše petnaest minuta potvrđuje da je kvalitetna bicikistička infrastruktura najbolja investicija koju bi Glavni grad trebalo da preduzme po pitanju urbane mobilnosti.
Ali nije to sve. Potrebni su i promoteri iz državnih i gradskih institucija koji će sopstvenim primjerom ukazati da je vožnja bicikla potrebna i poželjna, ali ne samo u okviru predizbornih aktivnosti i poslije toga nikada više. Državnici, ministri i kraljevske porodice širom svijeta koriste biciklo kao prevozno sredstvo i uredno se slikaju i promovišu kao biciklisti, da bi makar na simboličkom nivou premostili klasnu razliku sa građanstvom. To je mogućnost i za naše političke elite i način da se, odavno otuđene, vrate u kontakt sa narodom i bar na ovaj način pokažu da razumiju potrebe ljudi koje bi trebalo da zastupaju i predstavljaju.
Holandski premijer Hans Rute prije sastanka sa kraljem u vezi formiranja vlade (Foto: Twiter)
Nema dana u periodu od izbijanja pandemije da se na Facebook grupu „Biciklistička berza u Crnoj Gori“ ne prijavi barem nekoliko desetina potencijalnih kupaca i prodavaca bicikala. Od jednog trgovca sam saznao da je tokom proteklog mjeseca prodao više od stotinu polovnih bicikala, a kada se otvore i prodavnice nakon praznika može se očekivati da prodaja dodatno poraste jer će, valjda, biti omogućena i kupovina na rate. Očigledna je namjera građana da koriste bicikle uprkos činjenici da je infrastruktura prilično neadekvatna, kako kvalitetom tako i obimom. To je znak da upravo sada, bez odlaganja, Glavni grad Podgorica treba da preduzme mjere već definisane Planom održive urbane mobilnosti (SUMP), koji je nedavno donešen za Podgoricu uz aktivno učešće Biciklo.me; one koje će iskoristiti ovaj trenutak i naš grad okrenuti održivoj urbanoj mobilnosti, naročito kroz podsticanje biciklizma i pješačenja kao „najhigijenskijih“ vidova kretanja. Uostalom, takve smjernice je nedavno dala i Svjetska zdravstvena organizacija, pa očekujem da će i NKT slične mjere predložiti i našim građanima.
Podgorički biciklisti (Foto: Biciklo.me)
Pošto je očigledna i ekonomska kriza koja nam je pred vratima, predlažem svima da se umjesto automobila prihvate vožnje bicikla i pješačenja, jer će pored uštede koju će ostvariti za kućni budžet, doprinijeti očuvanju prirodnih resursa i sopstvenog zdravlja. Jer kao što Lovćenski Tajnovidac reče: „Čeka nas mrčna godina.“
Dejan Tofčević, predsjednik NVO Biciklo.me