Autorka: Katarina Peković, učenica II razreda JU SMŠ „Braća Selić“ Kolašin

U životu ništa nije sigurno, ne znamo šta ćemo dobiti, a šta izgubiti. Često sa strahom razmišljamo o tome šta će nam budućnost donijeti. Kako će nekoliko decenija unaprijed izgledati grad u kojem sam odrasla, grad koji mi je pružio bezbrižno i nezaboravno djetinjstvo?

Zatvaram oči…Zamišljam da sam u vremenskoj mašini. Na krilima mašte letim u 2040-tu godinu. Zanimljivo, zar ne? Za dvadeset sekundi postajem dvadeset godina starija, što i nije toliko primamljivo. U vazduhu je prisutan miris neizvjesnosti, a strah koji osjećam preokupirao mi je misli. Da li će mi se dopasti to što budem vidjela? Šta da očekujem?

Pokušavam da zamislim svoj grad. Mogu li stare, oronule objekte snagom svojih misli pretvoriti u savremene, luksuzne i moderne građevine poput onih najpoznatijih arhitektonskih kreacija svijeta? Mogu li učiniti da svi ljudi na planeti saznaju za naš mali, prelijepi grad, čiji je jedini vid bogatstva ogroman broj prirodnih ljepota, poput našeg najsjajnijeg bisera, Biogradske gore ili pak najčistije rijeke Tare čija ljepota potpuno oduzima dah? Zamišljam…vođena magijom snova, stižem u svoj grad.

Radoznalo gledam oko sebe. Ulice koje su nekada bile zapuštene, pretvorene su u prelijepe nalik onima u Grčkoj, koje svojom raznobojnošću i mirisom fasciniraju svakog prolaznika. U samom centru grada, na Donjem trgu popločanom mermerom, svojom ljepotom plijeni magično stablo Japanske trešnje, čiji nježni i graciozni cjetovi čarobnog mirisa potpuno ispunjavaju srce nekom neobičnom srećom i spokojem. Njegova raskošna krošnja čini da shvatim opsjednutost Japanaca ovim prefinjenim drvetom. Okrećem se oko sebe. U ovom nestvarnom gradu pokušavam da pronađem obrise nekadašnjeg Kolašina. Da li je ovo stvarno grad u kojem sam odrasla? Predivne građevine koje me okružuju, oduzimaju dah. Veliki broj višespratnih zgrada prozirnih zidova predstavljaju mjesta za druženje i zabavljanje i pružaju ogroman spektar aktivnosti. U njima vidim gomilu nasmijanih lica čija pozitivna enegrija utiče na sve u okolini. Ne mogu da obuzdam nestrpljivost, želim što prije da vidim kako sada izgleda škola koju sam nekada pohađala. Opsjednuta ljepotom Ulice 13.jula, ugledah predivni muzej na mjestu moje stare Osnovne škole „Risto Manojlović“. Sjećam se, profesori su nam uvjek govorili da ta zgrada ima veliki istorijski značaj zbog toga što se u njoj održalo prvo, dugo i treće zasijedanje ZAVNO-a, prvi kongres mladih Antifašista  Crne Gore kao i prvi kongres Antifašističkog fronta žena Crne Gore. Mnoga pozorišta i galerije otvorene širom Kolašina, njegova prirodna bogatstva, veliki broj modernih ugostiteljskih objekata i novoizgrađeni aerodrom, omogućili su da Kolašin postane veoma razvijen turistički centar.

Škola u kojoj sam nekada učila sada je okružena prelijepim drvoredom Magnolije, koja ponosno pokazuje svoje raskošne i bogate cvjetove. Ljepota ove građevine kao da mi govori da pogledam unutra. Unikatan i moderan enterijer naše savremene škole me je osvojio na prvi pogled. Umjesto nekadašnjih, zelenih tabli, u školi su postavljene pametne, interaktivne table, a tipične školske sveske zamijenjene su praktičnim laptop i tablet uređajima, koji pružaju jednostavnije i mnogo zabavnije učenje. Detaljno osmišljena, dobro opremljena i organizovana Naučna Laboratorija prati najsavremenije svjetske trendove i omogućava svim učenicima da dodatno prošire svoje znanje. U okolini škole su izgrađene velike i ugledne ustanove visokog obrazovanja, koje omogućavaju mladim ljudima da se školuju u svom rodnom gradu. U budućnosti vidim grad, u kojem neće biti siromaštva, gladi i nezaposlenosti, i koji će biti na visokom stepenu ekonomskog, kulturnog i društvenog razvoja.

Uređenim i širokim ulicama moga grada voze se ekološki automobili i druga prevozna sredstva, koja ni na koji način ne zagađuju životnu sredinu. Na krovovima zgrada i kuća postavljeni su solarni paneli koji su u mogućnosti da proizvedu dovoljno elektične energije da pokriju potrebe cijelog grada. Internet mrežom su međusobno povezani svi djelovi Kolašina, pa je nezavisno od rastojanja, moguće naručiti bilo kakav proizvod, koji bi na adresu bio dostavljen za vrlo kratko vrijeme.

A ljudi…oni su jedino što ne želim da se ikada promijeni. Ne mogu podnijeti da se svi ovi dobri i velikodušni ljudi pretvore u sebične i ohole. Ako ljudi prestanu da pomažu slijepoj starici da pređe ulicu ili ustupe mjesto u prevozu majci sa djetetom, ako počne rat i prelijepo nebo našeg grada počnu prelijetati ratni avioni ili ako budemo prinuđeni da živimo svoje živote pod zaštitnim maskama…Sve ovo će ga razoriti, ubiti mu dušu. Ipak mi nije toliko važno da li će moj grad u budućnosti biti poznat po luksuznim građevinama, razvijenim turizmom ili po skupocjenim restoranima. Mnogo mi je bitnije da u njemu žive dobri ljudi. Ljudi, koji neće proći pored gladne životinje, bez da je nahrane. Ljudi, čije će srce biti veće od svih gradova na ovome svijetu. Nadam se da će se Kolašin u budućnosti mijenjati samo na bolje i da će se svi njegovi stanovnici osjećati srećno i zaštićeno.

 

Sastav je osvojio prvu nagradu na literarnom konkursu „Kolašin 2040. godine“ u sklopu projekta „Održiva urbana mobilnost“, koji finansira Regionalna kancelarija fondacije Heinrich-Böll-Stiftung u Beogradu, a sprovodi Biciklo.me. 

Foto: Tango kamp Kolašin