U urbanim sredinama širom svijeta postoje rodne razlike u načinu na koji ljudi stižu do odredišta. Od broja putovanja i pređenih udaljenosti pa do samog razloga putovanja, iskustva žena u kretanju gradom značajno se razlikuju od iskustava muškaraca.
U mnogim gradovima muškarci imaju bolji pristup privatnim automobilima nego žene. Takođe, oni obično putuju na veće udaljenosti unutar grada.
S druge strane, obaveze poput brige o djeci i kućnih poslova nesrazmjerno padaju na žene. U nekim gradovima to znači da su one često vezane za kuću, dok se negdje žene više oslanjaju na javni prevoz nego muškarci, uprkos percepciiji relativne ugroženosti i pitanja bezbjednosti.
Ove rodne razlike odnose se i na ono što transportni stručnjaci i epidemiolozi nazivaju aktivnim transportom: pješačenje i korišćenje bicikla. To utiče na sve. Za aktivne vidove kretanja je dokazano da smanjuju zagađenje vazduha i emisiju gasova sa efektom staklene bašte, dok istovremeno poboljšavaju javno zdravlje.
U okviru nedavnog istraživanja ispitali smo u kojoj mjeri se pristup aktivnom kretanju razlikuje između muškaraca i žena u 19 gradova iz 13 zemalja na pet kontinenata. Utvrdili smo da se žene u većini gradova jednako vremena aktivno kreću kao i muškarci. Međutim, zbog toga što češće pješače nego što voze biciklo, pristup saržajima im je značajno ograničen.
Razlike u transportu
Aktivna mobilnost može obuhvatiti pješačenje ili korišćenje bicikla tokom cijelog puta, ili usputno hodanje ili bicikliranje na putu do stanice javnog prevoza.
Analizirali smo sekundarne podatke iz reprezentativnih istraživanja o putovanju stanovništva, u kojima su ispitanici prijavljivali svoje dnevne aktivnosti putovanja tokom jednog ili dva dana. Istraživanje je obuhvatilo sljedeće gradove: Akra, Kisumu, Kejptaun, Delhi, Melburn, London, Berlin, Keln, Hamburg, Minhen, Cirih, Buenos Ajres, Sao Paulo, Santijago, Bogota, Meksiko Siti, Čikago, Los Anđeles i Njujork.
Od tri vida transporta koje smo analizirali – pješačenja, javnog prevoza i vožnje bicikla – kod korišćenja bicikla su uočene najveće varijacije među gradovima.
Utvrdili smo da su žene u globalu upola manje sklone da koriste biciklo nego muškaraci. Najniži nivo korišćenja bicikla zabilježen je u Akri i Kejptaunu, gdje među ženama skoro da niko ne vozi biciko, dok je među muškarcima stepen upotrebe niži od 1%. Najviši nivoi upotrebe zabilježeni su u četiri njemačka grada koja smo proučavali, sa prosjekom od 14–15% za oba pola: u tri od tih gradova žene u većoj mjeri koriste biciklo nego muškarci.
Istraživanja pokazuju da postoje značajne razlike u stepenu u kojem se žene osjećaju ili jesu ranjivije u odnosu na muškarce – bilo tokom pješačenja ili korišćenja javnog prevoza. Ova ranjivost je naročito izražena kada je riječ o vožnji bicikla.
Nedostatak bezbjedne infrastrukture – poput biciklističkih staza odvojenih od kolovoza – djelimično objašnjava zašto žene u manjoj mjeri koriste biciklo. Istraživanja ukazuju i na to da su žene generalno sklonije izbjegavanju rizika. Njemački gradovi iz našeg uzorka pokazuju da se stanje može promijeniti ukoliko postoje bolje uslovi, imajući u vidu stepen upotrebe bicikla i mali nivo rodne nejednakosti.
Ipak, važnu ulogu imaju društvene i kulturne norme širom svijeta koje obeshrabruju žene da voze biciklo. Vožnja bicikla se često smatra ‘muškim domenom’, posebno u gradovima koji ne raspolažu bezbjednom infrastrukturom i gdje je udio biciklizma nizak. Situacija je još teža u sredinama gdje je ženama društveno ograničeno kretanje bez pratnje, kao što je slučaj u Karačiju u Pakistanu.
Foto: Žena gura biciklo sa djetetom u centru Hanoja. Evgenii Mitroshin | Shutterstock
Pristup gradu
U većini gradova žene su češće od muškaraca navodile da u danu kada je vršeno istraživanje nijesu napuštale dom – u prosjeku za četiri procentna poena više. Samo u dva od 19 gradova zabilježeni su jednaki nivoi manjka kretanja: Kisumu u Keniji i Los Anđeles u SAD.
Najdrastičnije rodne razlike zabilježene su u Delhiju (26 procentnih poena razlike), Akri (12 poena) i Sao Paulu (9 poena). U Delhiju skoro 60% žena je izjavilo da toga dana nijesu imale nijedno putovanje izvan kuće. Ovo je mnogo više od prosjeka za sve gradove, gdje 26% žena odnosno 22% muškaraca nijesu obavili nijedno putovanje.
Zanimljivo je da su, uprkos manjoj vjerovatnoći da su uopšte bilo gdje išle, žene ipak u prosjeku ostvarile 5% više fizičke aktivnosti kroz aktivni transport nego muškarci. Žene su češće pješačile i često cijeli put prelazile pješke.
Prosječno, žene u našem istraživanju su 62% svog aktivnog vremena provodile u putovanjima koja su bila isključivo pješke. S druge strane, kod muškaraca ovaj udio iznosi 54%. Takođe, u svim gradovima osim Delhija i Meksiko Sitija žene su češće koristile javni prevoz od muškaraca.
Veći udio pješačenja i korišćenja javnog prevoza kod žena proizilazi iz dva glavna faktora. Prvi je rodna neravnopravnost – i u domaćinstvu i u društvu – zbog koje žene imaju manji pristup privatnim automobilima. Ova neravnopravnost je izraženija u zemljama sa niskom stopom vlasništva nad vozilima. Drugi su praktična ograničenja poput potrebe za nošenjem namirnica ili prevozom djece, što vožnju bicikla čini manje praktičnom.
Sve ovo ukazuje na to da se žene jednako aktivno kreću kao i muškarci, ali zbog toga što češće hodaju, a rjeđe voze bicikl, imaju uporedno manji pristup sadržajima u gradu. To im za posljedicu može donijeti manje mogućnosti za posao, obrazovanje, zdravstvene usluge i socijalnu interakciju.
Učiniti ulice bezbjednijim za pješačenje i vožnju bicikla je od ključnog značaja za javno zdravlje, baš kao što je važno osigurati da javni prevoz bude pristupačniji i finansijski dostupniji.
Poznato je da ono koji redovno idu pješke ili biciklom ostvaruju mnoge zdravstvene benefite. Ali to važi i za korisnike javnog prevoza. Uostalom, mnogi od onih koji putuju autobusom ili vozom postignu preporučenih 30 minuta dnevne fizičke aktivnosti ili 10.000 koraka samo prilikom dolaska do stanice i povratka kući.
Autori: Oyinlola Oyebode (Univerzitet u Voriku, UK), Rahul Goel (Indijski institut za tehnologiju u Delhiju)
Tekst je izvorno objavljen na portalu The Conversation, a preveden/adaptiran od strane NVO Biciklo.me.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta „Podgoričanke u pokretu”, koji je podržan kroz program Podržani=Osnaženi, koji realizuje Fond za aktivno građanstvo u partnerstvu sa Zakladom za razvoj lokalne zajednice „Slagalica“ iz Hrvatske. Program finansira Evropska unija, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.