Probudiše me upravo prvi autobusi koji prođoše pored mene. Ali nisam se naljutila, ipak danas je moj rođendan i to je specijalan dan – ne samo za mene! Imam više od dvadeset ljeta, a to je pozamašan broj. Rođendan je odličan povod da se prisjetimo cjelokupnog života od početka, pošto to radim svake godine i ovoga jutra ću.
Kao što rekoh, rođena sam prije dvadesetak godina (damu nije fino pitati za godine), u početku, kao i sva novorođenčad bila sam mala i ne baš svjesna svog značaja za ovaj grad. Neki ljudi me nijesu ni primjećivali, pa se dešavalo da me gaze iako sam crvene boje. Nisu bile ni rijetke situacije da ostave i kakve otpatke (na) meni. Automobili su smetali i mojim tek rođenim plućima, a i ušima, ali kao i uvijek na sve se moramo navići. Kao jedna jako druželjubiva staza, odmah sam se sprijateljila sa drvećem i parkovima, tada sam mislila da ih ima dosta i nijesam mogla da im zapamtim imena, ali sada se njihov broj drastično povećao.
Moram priznati, živjela sam u strahu, u strahu da neću porasti ili da ću biti zaboravljena ili da će se broj onih kojima služim smanjiti. Nijesam željela da razmišljam o budućnosti jer je to u meni izazivalo nedoumice. Međutim, ni u najluđim snovima nijesam mogla da zamislim da mi se piše tako svijetla budućnost. Postala sam zvijezda ovoga grada! I moram vam reći da imam jednu pozamašnu i zavidnu biografiju, kao i slavu koja neće izblijediti tako lako. Kako su godine prolazile, ja sam rasla i širila se. Valjda tek kad sam počela da rastem, ljudi su počeli da me cijene i paze. Postajala sam samouvjerenija zahvaljujući njihovom poštovanju. Ne mogu da vjerujem da je prošlo toliko godina, ali kad pogledam, mnogo se stvari promijenilo za ovaj dvocifren broj godina.
Danas je predivan dan, ne samo jer mi je rođendan, već zato što vidim koliko su se stvari promijenile na bolje. Zapravo kako vrijeme prolazi, dani su sve ljepši. Ja konstantno rastem, a srazmjerno tome raste i moja ljubav prema stanovnicima Podgorice. Međusobno se poštujemo i volimo, a i pazimo se međusobno. Biciklisti, čiji broj raste iz dana u dan, voze pažljivije i imaju opremu, pa ako se slučajno desi da neki početnik padne, ja ga ne povrijedim. Mnogo mi je drago kad vidim da pješaci više ne gunđaju zbog biciklista koji koriste zvonce, zapravo više nema potrebe za zvoncem, pa vjerovatno zato i ne gunđaju. A možda je sve to i zbog vazduha? Nijesam baš sigurna, ali evidentno je da je na ulicama manje automobila, autobusa je više, češće idu, a i pristupačniji su, pa je možda i to razlog. Stekla sam mnogo prijatelja, još uvijek ne mogu da se pohvalim da svima znam imena, jer svaki dan upoznam neko novo drvo ili biljku. Par njih se žrtvovalo zbog mene, ali ja to nikada neću zaboraviti. Zato što su oni morali da promijene svoje mjesto boravka, ja sam porasla i sada imam više biciklista, a tako je vazduh manje zagađen. Trenutno me brine samo jedna stvar, da li je u redu da idalje ne znam raspored svih naselja? Stvarno se trudim da zapamtim svaki milimetar ovog dvocifrenog broja kilometara koliko sam duga, ali teško je. Ja taman zapamtim jedno naselje i fokusiram se na drugo, a kada to drugo ,,apsolviram” vidim da je ono staro već promijenjeno.
Baš me zanima kakav su mi to danas poklon Podgoričani priredili, mada i bez njega, sam im svakako zauvijek zahvalna što su se od mog rođenja do ove 2040. godine toliko promijenili. Ljudi se konstantno čude kako ovaj grad brzo raste i razvija se, a ja sam mnogo ponosna na to što sam dio toga.
Kada se prisjetim svojih mlađih dana, nisam ni pretpostavljala da ću zaviriti u svaki kutak glavnog grada. Sada spokojno mogu da razmišljam o budućnosti, jer sam sigurna da mi ona donosi samo najbolje!
Andrijana Božović
Sastav je jedan od tri rada koji su nagrađeni kao najbolji na literarnom konkursu „Podgorica 2040. godine“ u sklopu projekta „Održiva urbana mobilnost u srednjim školama u Podgorici“. Projekat je dio Regionalnog programa lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu – ReLOaD, koji finansira Evropska unija (EU), a sprovodi Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP).
Autorka ilustracije: Marija Simović, Srednja likovna škola „Petar Lubarda“