Ah, evo zvoni alarm. Otvaram lijevo oko, djelimično. Tek toliko da mogu da vidim da je šest sati i trideset sedam minuta. Odlično, mogu da ležim u krevetu još tri minuta. Ustadoh, umih se, oprah zube i obukoh se. A, evo ona zelena majica, što se na njoj nalazi matematički korijen iz broja četri miliona sto šezdeset jedna hiljada i šesto. Hajde da nju obučem, sa njom vrijeme baš brzo prolazi. Do škole me čeka nekih dvadeset i dva minuta pješačenja ili ako baš ubrzam, devetnaest. Ponekad zavisi i od saobraćajne gužve, zna biti dosta česta u ranim jutarnjim satima. Ljudi idu na posao, zna se. Ali dobro, od Zagoriča, preko Vezirovog mosta, bulevarom Serdara Jola Piletića do moje škole, ima dosta prostora da izbjegnem gužvu.

I evo izašao sam iz kuće. Hm, ovo je zanimljivo. Nema uobičajenih saobraćajnih redova koji se protežu u razmaku od nekoliko stotina metara. Zašto se ovi automobili koji prolaze, maltene, ne čuju? Čekaj! Evo još nisam izašao iz dvorišta, a već sam vidio sedam biciklista kako su prošli. Kad su napravili ovu biciklističku stazu pored moje kuće? Ovo mi se već dopada. Moći ću sada da vozim moje biciklo mnogo više, pa čak i do škole. Zapravo, moja škola je nesigurna za bicikla, čuo sam da su se desile par krađa. Evo stigao je i drugar, Janko. Janko je sportista i trenira košarku u lokalnom klubu.

Krenuli smo ka školi. Dok smo šetali trotoarom pored starog MUPa, pitao me da li sam vidio da su napravili novi košarkaški teren tu blizu benzinske pumpe, u parku. Momentalno se začudih i zapitah, kakav košarkaški teren, kakav park. Međutim, kad okrenuh glavu, tamo gdje je, pa zapravo do juče, bio parking za stara službena auta MUPa, danas se nalazi park i zelena oaza. Pa juče, kada sam prolazio tuda, stajali su autmobili poređani jedan pored drugog, čak se i registarskih tablica sjećam. Kako su ovo uspjeli da naprave za jednu noć, upitah sebe i Janka. Janko odgovori da je taj park tu evo već tri godine, jedan od mnogih koji su napravljeni u zadnjih petnaest godina. Ja u još većem čudu. Opet upitah kako već tri godine, kad sam ja juče prošao pored i bili su automobili poređani. Janko je već sad počeo sumnjati u kredibilitet moje priče, te izvadi telefon da mi pokaze fotografije iz parka od prije par mjeseci. I stvarno, fotografije su iz parka i pisalo je dvanaesti februar dvije hiljade i četrdesete godine iznad fotografije. Čekaj! Dvije hiljade i četrdesete godine?! Zar nije juče bio treći maj dvije hiljade dvadesete godine?! Mora da sanjam. Pa to zapravo objašnjava neke stvari od jutros, i bicikliste i manje automobila i manje bučnije motore automobila…

Nema ni osam sati, a dan je već obilježen. Nastavismo dalje ka školi, ja šokiran saznjanjem o putovanju kroz vrijeme i zaobilaskom punih dvadeset godina, a Janko uzbuđen zbog utakmice koju će igrati večeras. Išavši dalje, počeo sam da se privikavam na novonastale okolnosti, ali i da primjećujem promjene koje su se desile u ovoj razlici vremena od dvadeset godina. I tako, shvatio sam da su ljudi počeli da razmišljaju mnogo više o održivom razvoju i značaju planete i prirode, što je usmjerilo donosioce odluka da se opredijele za „zelene“ varijante gradova i njihovog izgleda. Na bilbordima nema više reklama o akcijskoj cijeni Citroena C4 za devet hiljada devesto devedest devet eura, već se ističu akcijske cijene bicikala i trotineta. Aha, još jedna novina. Malo pred Vezirov most, evo se nalazi lijepo uređena stanica za gradski autobus, čak stoji i tabla sa vremenom da znam tačno kada će stići sledeći autobus. Definitvno ću razmisliti da li da ubuduće koristim taksi kao vid prevoza do škole.

Dođosmo do škole. Prošlo je dvadeset tri minuta od kako sam napustio kuću. Uzbuđenje i šok, pa sam bio sporiji nego inače. Mada, može biti i razlog to što nisam mogao prepoznati školu. Okružena drvećem, koje pravi savršen hlad u toplim danima maja, dok se solarni paneli nalaze na krovovima, uspostavljaju jedan utopijski sklad kakav nisam ni mogao zamisliti prije „dvadeset godina“. Aha, evo tu se nalazi i mjesto da parikiram i zaključam svoje biciklo. Vjerujem da se krađe više neće dešavati. Pozdravih se sa drugovima. Mnogi od njih su položili vozački ispit, što me malo pravi ljubomornim, jer ja još nisam. Ali zapravo, Janko i oni nisu nijednom spomenuli ništa vezano za automobile. A znam, do juče (bukvalno), sate smo provodili ispred škole, pričajući koji automobil želimo da kupimo kad odrastemo, gdje je broj konjskih snaga i jačina motora bila najvažnija tačka diskusije. Ali, nema toga danas. Oni pričaju o biciklističkim rutama oko Podgorice i raznim anegdotama sa tih pustolovina. Očigledno smo odrasli već sad, dvadeset godina kasnije ili je to samo moja zelena majica sa korijenom broja četri miliona sto šezdeset jedna hiljada i šesto.

Marko Dašić

Sastav je jedan od tri rada koji su nagrađeni kao najbolji na literarnom konkursu „Podgorica 2040. godine“ u sklopu projekta „Održiva urbana mobiilnost u srednjim školama u Podgorici“. Projekat je dio Regionalnog programa lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu – ReLOaD, koji finansira Evropska unija (EU), a sprovodi Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP). 

Autorka ilustracije: Isidora Avramović, Srednja likovna škola „Petar Lubarda“