Biciklizam se često predstavlja kao najjednostavniji i najdostupniji oblik održivog kretanja. On je zdrav, ekonomičan, ekološki i idealan za kratke gradske relacije. Ipak, statistike iz brojnih evropskih i svjetskih gradova pokazuju da bicikl i dalje nijesu podjednako zastupljen izbor među polovima. Muškarci znatno češće voze, dok se žene suočavaju sa nizom prepreka koje ograničavaju njihovu mogućnost da bicikl uključe u svakodnevni život. Razlog tome nije nedostatak motivacije ili interesa, već činjenica da su naši gradovi decenijama građeni prema potrebama muškaraca kao „standardnog“ korisnika, dok su potrebe žena ostajale u drugom planu.
Žene u prosjeku obavljaju više kratkih i kombinovanih putovanja tokom dana – od odlaska na posao, preko vođenja djece u školu, kupovine namirnica, do obaveza prema starijim članovima porodice. Bicikl bi za takve dinamične i višefunkcionalne rute bio idealno rješenje. Međutim, u gradovima gdje su biciklističke staze nepovezane, trake se prekidaju na prometnim raskrsnicama, a noćna vožnja djeluje nesigurno, odluka da se sjedne na bicikl postaje komplikovanija i opasnija nego što bi trebalo. Tu počinje priča o rodnoj nejednakosti u mobilnosti.
Foto: Stavljanje roda u centar urbanog planiranja moglo bi dovesti do boljih rezultata za žene. Fotografija: Saeed Khan/AFP/Getty Images
Zašto žene rjeđe voze bicikl?
Dok mnogi muškarci bicikl koriste kao direktno prevozno sredstvo od kuće do posla, putna realnost žena izgleda drugačije. One češće nose kese sa namirnicama, voze djecu u sjedištu, imaju ruksake, torbe ili kolica. Međutim, gradske ulice rijetko nude uslove za takvu vožnju. Biciklističke staze su često uske, bez fizičke zaštite od saobraćaja, postavljene uz brze bulevare, bez dovoljno hlada, sa loše riješenim prelazima ili bez adekvatnog parkinga za bicikle.
Osjećaj nesigurnosti ostaje jedan od ključnih faktora zbog kojeg žene rjeđe biraju bicikl. Veliki broj njih navodi strah od bliske interakcije sa automobilima, brzog saobraćaja, neosvijetljenih djelova grada ili situacija u kojima nemaju jasnu fizičku zaštitu. U takvom okruženju, automobil se doživljava kao sigurnija opcija – naročito kada se prevoze djeca. Tako nastaje fenomen „mama-vozačica“ – žena koja sate provodi za volanom, ne zato što želi, nego zato što grad takvu ulogu nameće.
Osim infrastrukture, postoji i simbolička barijera – način na koji društvo doživljava bicikl. U mnogim sredinama, biciklizam je predstavljen kao sportska disciplina, rezervisana za muškarce u brzom ritmu vožnje i sportskoj opremi. Međutim, većina žena želi upravo suprotno: vožnju u svakodnevnoj odjeći, bez pripreme, bez stresa, kao dio obične dnevne rutine. U gradovima u kojima je biciklizam normalizovan – poput Amsterdama ili Kopenhagena – žene čine jednako, a često i većinsko učešće u saobraćaju na dva točka. Razlika nije u kulturi, već u uslovima koji vožnju čine lakom i predvidivom.
Foto: Linije javnog prevoza povezuju prigradska naselja sa centralnim poslovnim zonama i funkcionišu po rigidnim rasporedima, ali nijesu prilagođene radnim majkama koje mogu imati potrebe za više stajanja kod vrtića i škola. Fotografija: Loren Elliott/Reuters
Kada žene učestvuju u planiranju – grad postaje bolji za sve
Rješenje rodne neravnopravnosti u biciklizmu ne leži samo u većem broju biciklističkih staza, već u načinu na koji se one projektuju. Ključno je da žene budu uključene u procese planiranja saobraćaja, urbanizma i politika mobilnosti. Gradovi koji su to uradili bilježe jasne rezultate: staze postaju šire i bezbjednije, prelazi pristupačniji, rasvjeta bolja, parking za bicikle sigurniji, a rute logično povezuju škole, parkove, markete i zdravstvene ustanove – upravo mjesta koja žene najčešće posjećuju tokom dana.
Takva infrastruktura koristi svima. Djeca se mogu voziti samostalno, stariji ostaju aktivni, početnici brže stiču sigurnost, a saobraćaj postaje tiši i manje zagađen. Grad u kojem bezbjedno može voziti djevojčica od deset godina – grad je u kojem bezbjedno mogu svi. Kada bicikl postane svakodnevica, a ne alternativa, benefiti se osjećaju na nivou zajednice: manje automobila, čistiji vazduh, više prostora za ljude, življe ulice i zdravija urbana atmosfera.
Foto: Mreže zaštićenih biciklističkih staza i biciklističkih traka u naseljima sa niskim intenzitetom saobraćaja jedno su od rješenja da se ženama omogući veći osjećaj sigurnosti. Christopher Samuel/AAP
Povećanje učešća žena u biciklizmu nije samo pitanje jednakosti, već održivosti. Grad koji razumije potrebe svojih stanovnica postaje pravedniji, inkluzivniji i humaniji. Ulaganjem u sigurnu infrastrukturu, dobro osvijetljene javne površine i veće učešće žena u odlučivanju, stvaramo urbanu sredinu u kojoj bicikl nije privilegija, već prirodan izbor.
Bicikl ne mijenja samo način kretanja – on mijenja odnos prema prostoru, ritam grada i kvalitet života. A grad koji je dobar za žene na biciklu, dobar je grad za sve.
Tekst pripremio: Tim Biciklo.me
Naslovna fotografija: Istraživanja pokazuju da su žene biciklistkinje u Velikoj Britaniji dvostruko češće izložene uznemiravanju od strane vozača u odnosu na muškarce. Fotografija: PJR Transport/Alamy Stock Photo
Ovaj članak je objavljen u sklopu projekta „Podgoričanke u pokretu”, koji je podržan kroz program Podržani=Osnaženi, koji realizuje Fond za aktivno građanstvo u partnerstvu sa Zakladom za razvoj lokalne zajednice „Slagalica“ iz Hrvatske. Program finansira Evropska unija, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.