Autor: Daris Kajević, učenik III razreda Gimnazije „30. septembar“ u Rožajama

Jedan čas poslije ponoći je. Kasno je. Nakon dugotrajne vožnje konačno stižem u svoj zavičaj. Magistrale su puste i ne primjećujem automobile. Prođoh nekim novim ulicama, dok konačno ne stigoh kući. Parkirah svoj automobil i smjestih porodicu, a onda sebe u krevet i utonuh u san.

Budim se u svojoj rodnoj kući, osjećaj je inzvanredan. Nakon kratke duskusije sa majkom, odlučismo da obiđemo grad nakon 20 godina. Prvo što smo posjetili bio je gradski trg. Na moje iznenađenje, dobio je novo ruho. Doživio je potpunu rekompoziciju. Kamene ploče su većim dijelom zamijenjene zelenim površinama koje daju svježinu gradu. Poslije kratkotrajne šetnje trgom, sada već manjim parkom, zaputismo se “Ulicom Maršala Tita” prema staroj, kako zapamtih iz djetinjstva, stečajom okovanu fabriku “Gornji Ibar”. Na putu do nje, primijetio sam da su okolne zgrade promijenile boju koja je dominirala na njima. Cigle i fasade su zamijenjene(ili bar obložene) posebnim eko-materijalom od recikliranog papira. Dok sam se divio načinu na koji su formirane, ispred jedne stambene zgrade, skulpture životinja od ukrasnog žbunja, iz ulaza pomenutog objekta izađe moj stari prijatelj kojeg nijesam vidio godinama. Nakon kratkog razgovora, upitah ga da li želi da se provozamo malo i popričamo šta se u međuvremenu promijenilo u našoj čaršiji. Odgovori mi da mu je bicikl na popravci. U čudu sam ga upitao zašto bi izabrao bicikl ispred auta. Njegov odgovor me je naveo na duboko razmišljanje. Rekao mi je kako već 5 godina ne koristi auto, kao ni većina Rožajaca. Razlog tome jeste projekat opštine kojim se ograničava upotreba automobila. Pozdravih se sa njim i nastavismo šetnju. Približavali smo se fabrici i umalo ne pomislih da sam u drugom gradu. Sada, umjesto zidina fabrike, se tu nalazi ogromni park sa prelijepom fontanom u sredini. Sjedoh na obližnju klupu i pokušah da upijem bar malo očaravajućih mirisa koji su se prožimali kroz drveće i cvijeće parka. Zamislih se. I tom stanju bijah sve dok mi ne zazvoni telefon. Bio je to moj drugi prijatelj koji je saznao da sam došao i da bi želio da se družimo večeras. Potvrdih mu da želim, pa nastavih obilazak grada. Zaputih se u drvoprerađivačku firmu u kojoj sam nekad radio. Iako je udaljena desetak kilometara od grada, stigoh brzo. Asfaltirani putevi ograničeni zelenim zidovima učiniše da sa uživanjem putujem. Kada sam prilazio kapiji firme, nijesam uspio da čujem zvuk testera. Firma je preobražena i sada proizvodi finalne proizvode od recikliranog drveta i papira. Iako iznenađen, sa zadovoljstvom sam gledao kako staro i upotrebljeno postaje novo i spremno sa zablista u novom sjaju.

Već se približavalo vrijeme da izađem sa prijateljom, koji je pozvao par drugih zajedničkih prijatelja. Dok sam se približavao mjestu sastanka, primijetio sam da sam jedini koji dolazi autom. Dvojica su bila na biciklima, a dvojica na električnim trotinetima. U čuđenju su me gledali, posebno kada sam predložio da pođemo do nargila bara i opustimo se malo. Ubjeđivali su me da je taj lokal zatvoren odavno zbog novih mjera opštine i da imaju bolju ideju. Najprije su me odveli do centra za iznajmljivanje nemotornih vozila, kako bih potražio prevoz za sebe. Pored rolera i trotineta, izabrao sam bicikl. Zajedno smo pošli u večernju vožnju. Lijepo označena biciklistička staza vodila je do vrha brda sa kojeg se pruža fenomenalan pogledan na grad. Kada smo stigli do vrha, smjestili smo se u udobne fotelje etno restorana i uživali u pogledu. Primijetio sam vedro nebo i više detalja na panorami grada. Više nije bilo onog sivog oblaka iznad grada nastalog od dima koji izbacuju domaćinstva u atmosferu. Na krovovima kuća i zgrada nalazile su se manje bašte i vrtovi. Nakon divne noći, pošao sam kući i brzo utonuo u san nakon napornog dana.

Sunce koje je prodiralo kroz roletne prozora mi nije dalo da spavam dalje. Shvatam da je sve ovo zapravo bio san. San, koji u meni žudi da bude ostvaren. San, koji me već sada kao mladog donosioca odluka motiviše i obavezuje da uzmem stvar u svoje i ruke svojih vršnjaka i otpočnem kreiranje boljeg mjesta za življenje, kako bi sačuvali ovu ekološku ljepoticu U glavi se već rađa ideja za kreiranjem NVO-a za ekološko osvješćivanje društva i uređenjem opšine po zelenim standardima. Iskačem iz kreveta, oblačim se, sijedam na bicikl i upućujem se prema najboljem drugu kako bih mu ispričao san i predstvio svoju ideju…

 

Sastav je osvojio prvu nagradu na literarnom konkursu „Rožaje 2040. godine“ u sklopu projekta „Održiva urbana mobilnost“, koji finansira Regionalna kancelarija fondacije Heinrich-Böll-Stiftung u Beogradu, a sprovodi Biciklo.me.

Foto: Universal Peace Federation Europe & Middle East