Ovo je prevod teksta koji je za britanski Gvardijan napisao Piter Valker, politički dopisnik i autor knjige “Biciklistička nacija: kako biciklizam može spasiti svijet”.
Ako planirate da u ovoj godini zdravim navikama dodate i biciklističku vožnju do posla, nudimo par savjeta koji će vam pomoći da u njoj uživate – umjesto da je samo podnosite.
Sa dolaskom Nove godine ljudi tradicionalno sebi obećaju da će tokom narednih 12 mjeseci uspostaviti nove, zdrave navike, i to obećanje ponekad dobije formu odluke da se na posao odlazi biciklom. U Britaniji, inače neprijateljski nastrojenoj prema biciklu kao prevoznom sredstvu, ovo može biti komplikovan zadatak čak i ako vaša dnevna vožnja nije naročito duga. Ali, ako uspijete da nađete način, korist – za vaše zdravlje, i za vaš novčanik – može biti ogromna.
Postoji već mnogo praktičnih savjeta za bicikliste-novajlije. Ako ste u grupi koja započinje svoju biciklističku avanturu u 2018. godini, umjesto takvih preporuka ponudio bih nešto što bi se prije moglo opisati kao filozofska razmatranja, ili čak psihološka priprema za vaš novi način prevoza. Slobodni ste da se ne složite, ili da u nastavku opišete svoje ideje.
Ovo nije „trening“ koji treba da izdrzite, već svakodnevica
Danas se fizička aktivnost prečesto shvata kao neka vrsta kazne, kao cijena koja se mora platiti ako želimo da jedemo slatkiše, ili zamorna rutina kojom bi trebalo da tijelo uklopimo u neku vrstu društveno prihvaćenog kalupa.
Mislim da ovakvim pristupom poenta biva promašena. Najbolji načini da se bude fizički aktivan, po meni, spadaju u dvije kategorije. Jedna podrazumijeva svakodnevno kretanje, nešto što je lako integrisati u svakodnevni život, kao što je bio slučaj sa ogromnom većinom ljudi prije nego smo svi počeli da se bavimo poslovima koji nas vežu za sto.
Druga kategorija obuhvata fizičku aktivnost kojom se bavimo iz čistog zadovoljstva, zbog uživanja u pokretu, brzini, ubrzanju, zbog vjetra u kosi. Ovo je „trening“ kakav iskusi većina male djece; nažalost, ljudi na taj osjećaj često zaborave kada odrastu.
Divna stvar u vezi korišćenja bicikla kao prevoznog sredstva je to što se može svrstati u obje ove kategorije. Često se biciklom brže stiže do odredišta nego alternativnim prevoznim sredstvima, i sasvim je sigurno da je vožnja bicikla – poslije pješačenja – najpouzdaniji način transporta. I prije no što toga postanete svjesni, ići ćete biciklom svuda jer je mnogo lakše nego tražiti druga prevozna stredstva.
I da, biće dana kada kiša lije k’o iz kabla, vjetar zavija i automobili vas pretiču prebrzo i preblizu. Ali čak i tada vi se krećete, aktivni ste, i sasvim očigledno, živo, osjetno stižete do cilja koristeći sopstvenu snagu. To je nešto na šta treba biti ponosan.
Niko vas ne tjera da vozite brzo
Jedan od problema uglavnom divljeg drumskog saobraćaja u Ujedinjenom Kraljevstvu je taj što vožnja bicikla može izgledati opasno. Ovo znači da biciklističkom demografijom uglavnom dominiraju mlađi ljudi, uglavnom muškarci, i često biciklistički entuzijasti koji voze samouvjereno i, ponekad, vrlo brzo.
To je sasvim u redu, dok god su pažljivi prema drugim učesnicima u saobraćaju. Međutim, takva biciklistička sredina može stvoriti pritisak i očekivanje da svi tako voze – u najgorem slučaju, može da dovede do toga da snažni mladi ljudi na sportskim biciklima prigovaraju i omalovažavaju one koji voze sporije.
Ignorišite ih. Vozite brzo ako želite, dok god vozite po saobraćajnim pravilima, bezbjedno i obzirno prema drugima. Ali ako želite da usporite, slobodno! Hvatajte krugove, ljenčarite, zamajavajte se, pedalajte kraljevski sporim ritmom dok se divite panorami pred sobom. Ako ste u varošici ili gradu, ionako ćete u pola slučajeva stići ove koji brzaju već na sledećem semaforu.
Civilizovano bicikliranje ostavlja prostora za sve nivoe brzine i posvećenosti. Nemojte dopustiti da vas brigada brzih gonzalesa posrami i ubijedi u bilo šta drugo.
Vozite kakvo god želite biciklo (dok god je ispravno)
Kad sam prvi put u odrasloj dobi počeo da vozim biciklo – bila je to pomalo ishitrena odluka da ostavim siguran, mada dosadan posao u struci kako bih postao kurir na biciklu – nijesam znao apsolutno ništa o biciklima, pa sam kupio smiješno nepraktičnu mašinu: pozamašno brdsko biciklo sa velikim, izbrazdanim gumama koje su pri kotrljanju vjerovatno duplirale otpor.
Nema veze. I dalje sam ga entuzijastično vozio po Londonu, zarađujući skromnu platu koja je postajala bolja kako sam postajao bolji u poslu. Osim toga, sama masa tog bicikla učinila je da prilično brzo postignem odličnu formu. I kada su bicikla počela da me više interesuju kupio sam bolje, u procesu koji je tokom godina doveo do toga da sada posjedujem šest bicikala, jedan ram i četvrtinu garaže punu točkova, djelova i alatki.
Ne kažem da bi svako trebalo da počne od neke starudije ili zarđale olupine od bicikla, i preporučio bih novom biciklisti koji mjerka već korišćeno biciklo da njegovo stanje i ispravnost provjeri u servisu, ili makar kod druga koji se razumije u ovo. Novija mašina, ako je možete priuštiti, može da pomogne novajliji da se lakše snađe, jer je za nju potrebno manje redovnog poliranja.
Moje poenta je u sledećem: samo zato što svaki biciklista koga sretnete na putu do posla ima neko uglađeno hibridno ili lagano drumsko biciklo, nemojte da mislite da isto tako morate i vi. Uzmite ono veliko holandsko biciklo sa korpom, poklopcem za lanac, pokrivenim zadnjim točkom i ogromnim zvrndavim zvonom, ako hoćete. Probajte električno biciklo ako vas uzbrdice ili daljina obeshrabruju. Pozajmite biciklo da probate kako vam ide, ako mislite da bi to bilo korisno. Samo počnite da vozite, i vidite šta vam odgovara.
Vremenski uslovi su vaši prijatelji. Ozbiljno
Postoji izreka koji biciklisti često citiraju – valjda potekla od gurua pješačenja po Lejklendu, Alfreda Vejnvrajta – koja proklamuje da ne postoje loši vremenski uslovi, samo loše odabrana odjeća.
Uz svo dužno poštovanje prema Vejnvrajtu, to zna da bude budalaština. Čak i u mlakoj Britaniji, kiša povremeno bude dovoljno jaka i uporna da prodre kroz sve slojeve odjeće. Osim toga, ja još nijesam otkrio biciklističku odjeću koja može da se izbori sa direktnim naletima vjetra.
Dobra vijest je da ne samo da su zbilja loši vremenski uslovi rjeđi nego što mislite, već je – na pomalo čudan način – to da vas povremeno išiba vjetar ili kiša skvasi do gole kože dio uživanja u biciklističkom transportu.
Sa jedne strane, takva iskustva čine da ste u konstantnom, intuitivnom dodiru sa smjenom godišnjih doba. Nećete na licu osjetiti prve vesele zrake proljećnog sunca ako ste čitavog dana u kolima. To takođe znači da ćete, kada vremenski uslovi postanu fantastični, imati još više razloga da uživate u njima. Čak i da se osjećate pomalo samozadovoljno.
Na kraju, zapamtite ovo: ako je vrijeme mračno i olujno, uvijek možete da ostavite biciklo kod kuće. Niko neće dobiti medalju ako biciklira baš svakog dana.
Ako vam se lokalni uslovi za biciklističku vožnju ne dopadaju, založite se za nešto bolje
Uobičajeni je mit da kada počnete da vozite biciklo nekako preko noći postanete član zajednice, homogene mase ljudi u kojoj su svi na neki način odgovorni za prekršaje svih ostalih. Besmislica. Vi samo koristite biciklo kao jedno od mnogo mogućih sredstava transporta.
Međutim, ako ste konuli duhom, ili uplašeni zbog uslova za vožnju ili ponašanja vozača na vašoj uobičajenoj ruti, može biti korisno da one koji su odgovorni obavijestite o tome. Automobilisti su čuveni po svojoj sposobnosti da uspješno lobiraju; mnogi od njih čuvaju stražu nad svakim uličnim parking mjestom i svakim pedljem kolovoza kao da su im od oca ostali.
U poređenju sa tim, biciklisti mogu izgledati kao manje aktivni. Zato je dobro pokazati onima koji imaju uticaj, bilo da su odbornici, poslanici ili zvaničnici, da i ljudi na biciklima imaju mišljenje. Možda time nećete preko noći pretvoriti zemlju u Utreht. Ali, ako niko ne progovori, stvari se nikada neće popraviti.
(PCNEN)