Biti jednom na osmodnevnom biciklističkom maratonu je stvar radoznalosti. Drugi put zaredom sebe častiti avanturom pedalanja od Kraljeva do mora, po pućima i bespućima, po suncu, kiši i vjetru, na MTB ‘konjiću’, pitanje je čiste ljubavi. Definitivno!
Nas trojica ‘nedodera’ (Brano Božović, Dejan Tofčević i Duško Vuković) stigli smo u Kraljevo, kao i lani, Branovim kamperom, ali za razliku od prošle godine, kada smo ostatku družine bili stranci, ove su nas tamo čekali stari drugari i drugarke. Na drugarskoj welcome diner, obraz crnogorske polovine Čiker MTB maratona je, osim nas trojice, osvijetlio i direktor Turističke oganizacije Danilovgrada Ivan Dragojević. Došao Ivan iz grada Danilova, a nijesu došli domaćini iz srbijanskih opština kroz koje ćemo prolaziti, liše troje mladih turističkih rabotnika iz Guče.
U suret zvuku trube – Dan prvi
Maraton je krenuo u nedjelju 24. juna, sa glavnog gradskog trga. Dan je bio sunčan i takav će, uglavnom, i ostati sve do dolaska u Guču, varoš koja se po trubi poznaje. Prvo smo pedalali asfaltom, mahnuli manastiru Žiči, pozobali pođekoju malinu u selima duž puta, pa nastavili solidnim makadamom uz desnu obalu Ibra, čiju smo mutnu vodu prešli starim dobrodržeći ali slabo održavani visećim mostom, i krenuli dalje uz rijeku Lopatnicu.
Naš drugar Nenad Premović nam je tu pripremio iznenađenje. Njegovi drugari, lokalni domaćini, napravili su zasjedu i ‘osuli’ po biciklistima i biciklistkinjama domaćom rakijom, medom i kafom. (Rakija može biti dobar saveznik na ovakvim putovanjima, ako se ne pregoni u ljubavi s tamo njom).
Na odmorištu, gdje smo posluženi sendvičima, Brano je prijavio nadležnima zmiju otrovnicu, koja je nezainteresovano ležala skružana u blizini njegovog bicikla.
Brdo Kaona i njeni zemljani putevi su već prvog dana uzeli danak – sredovječni Beograđanin Dule je, ponesen adrenalinom i inspirisan ekstremnom biciklističkm mladeži, previdio kamen i ‘poljubio’ drum tako strasno da mu je pukla ključna kost. Mlađana Milica je napravila istu grešku, povrijedila bradu i ruku, i ostatak maratona se truckala u autu, dajući moralnu podršku momku sve do Ulcinja. Bilo je, kako smo čuli, još bezazlenih padova.
Kako naš trojac ne jurca i uglavnom se drži sigurne pozadine, svojevoljno smo pristali na ulogu onih koji moralno i fizički kuraže umorne i zaostale. Ovog puta je to bila Milica, Kraljevčanka crnogorskih korijena, s kojom smo se još lani zgotivili, a koja je prvog dana maratona plaćala cijenu nesportski provedene noći.
Brano je iskoristio priliku da na biciklističkog mladunca, koji je pedalao s ocem, prenese svoje umijeće i otkrije mu da je uzbrdo ponekad lakše ići ako se dupe odvoji od sedla i težina tijela koristi za pojačavanje pritiska na pedale.
Sve trojica smo u selu nadomak Guče otkrili češko pivo Branik, razočarali se što vodopad na koji nam je pažnju skrenuo lokalac nije viši od metra, i zapazili klinca od pedlja koji je na biciklu odnio kući flašu piva, sav ponosan na sebe, učinilo nam se.
Na žalost, na Branik više nijesmo udarali, a baš nam se svidio.
Pošto, kao i inače, držasmo začelje, zadocnismo u Guči na pečeno prase koje je naš drug Nenad Ristanović Džons, Čačanin prvoklasni, pripremio za umornu družinu.
Dobro društvo, lijepo vrijeme i predjeli darovaše nam ono zbog čega smo i došli. Nirvana čeka po livadama, potocima, jarugama i putevima kojima smo se kretali.
Zlatiboru na megdan – Dan drugi
Iz Guče nas, kako i dolikuje, ispraća trubač, oko koga su igri skloni zapođeli kolo. Iz kola, pravo uzbrdo, asfaltnim drumom, strmim i dugačkim taman dovoljno za zagrijavanje mišića.
Stručnjaci za vrijeme su najavljivali kišu, grmljavinu i tako to, ali se, srećom, njihove prognoze nijesu ostvarile ili je neko nama sklono božanstvo uložilo veto i pošteđelo nas nevolje.
U zvučnim bilješkama o drugom danu maratona ostalo je zapamćeno da smo na putu od Guče, preko Požege i sela Potpeća do Zlatibora brali voća svakojaka – pitome maline, džanarike (prerodile), divlje trešnje i pođekoju divlju jagodu. Ostaće zapamćena rodna trešnja divljakuša na Zlatiboru, koju su otkrili Brano i Dejo dok su čekali Duška, i toliko se u nju zaljubili da su se jedva rastali. Plod te ljubavi je uskoro ostavljan u usputnom žbunju.
Pamćenja vrijedna je i Potpećka pećina, kroz koju nas je proveo stručni vodič. Stalaktiti i stalagmiti su, naravski, sastavni dio pećinske flore i faune, ali ovu pećinu čini oosbenom to što njen otvor, najveći na Balkanu, gledano iznutra, ima konture mamuta. Mamu li, umjetniku, za ovu dosjetku.
E, sad, od te pećine se ide naviše. Strmo, boga mi. Prvo asfaltnim drumom, pa onda nečim što se ne može makadamom zvati, jer više liči na putanju kaldrmisanu neobrađenim kamenom. Dok je Duško odustao neđe na polovini ovog kaldrmisanog neputa i spustio noge sa pedala na tlo, Brano i Dejo su zadivili okolne travke i insekte upornošću i snagom. I Kuša, nema sumnje. Ko je Kušo? To je crtač trasa Čiker maratona, biciklista čiji su korijeni u Mircu podno Lovćena (Kuševija), i koji prezire asfalt, a iznad svega ljubi staze kojima ni koze ne bi mane našle.
Na ovoj trasi nas je dosta toga podsjećalo na Crnu Goru – od bilja i govora do prezimena. “Vilotijevići – 50m“, znak pored puna na Zlatiboru. Nedaleko odatle, u selu Rožanstvo, u kafani kod Ristanovića saznajemo da su Vilotijevići doselili iz Duži kod Šavnika, a da su njegovi Ristanovići stigli tu iz okoline Kolašina. Pozvasmo našeg druga Džonsa, koji je bio u blizini, da ga upoznamo sa rođakom. Red je.
Od Rožanstva do turističkog centra Zlatibora nema puno, ali je i toliko bilo dovoljno da Dejo probuši gumu. Otklonismo defekt, u društvu dva krajputaša, i nastavismo da plovimo prelijepim okeanom zlatiborskih pašnjaka. U predjelima masovnog turizma je sve neumjereno, a baš od toga pobjegosmo na drum.
(Blog biciklističke trojke Nedoderi uz dozvolu prenosimo sa portala PCNEN.)