(Prvi dio ste, nadamo se, već pročitali)
Sitna kiša rominja a maraton glavinja – dan treći
Zlatibor nas je dočekao suvotom, a ispratio mokrinom. Kiša je lemala od ranog jutra i činila nas jedino srećnim zbog toga što smo ove godine šatore zamijenili kakvim takvim podkrovnim smještajem.
Iz rančeva izvlačimo odgovarajuću odjeću, a na noge mećemo najlonske ćese i utežemo ih što bolje. Ispostaviće se da to jeste spas od spoljne vlage, ali ne i od kondenzacije koja je insajderska napast pa i iznutra kvasi. Barem drži toplotu jer je 4 stepena i hladno na nizbrdici.
Vraćamo se djelimično asfaltnim putem kojim smo juče došli, ali danas zamaskiranog Brana ne prepoznaje pas koji ga je juče doživio kao smrtnog neprijatelja. Prolazi pokisli ker pored Brana ogrnutog u pelerinu, nalik na Betmena, Zoroa, a možda i na Super Hika, i ne sjeća ga se uopšte. Možda mu je od toga bolje jer ne zna na koga je udario.
Kiša i kadkad vjetar su nas pratila sve do sela Ljubiša (opština Čajetina), skrivenog u zlatiborskoj dolini, gdje smo ‘tankovali’ čvrsto gorivo u formi sendviča i pođekoju rakiju u kafani konačištu ‘Pećinar’, inače poznatoj po domaćoj klopi i prijatnom ambijentu.
Ova fotka je iz Najinog albuma
Kad smo krenuli da se asfaltnim usponom vadimo’ iz Ljubiša – stala je kiša! I ostavila nas je na miru sve do prevoja, odakle smo se spustili do Belih voda i Kokinog broda.
U Belim vodama je, nekada, radila pilana, a sada izgleda da prošlost je to i da se samo eksploatiše šuma, o čemu svjedoče trupci pored puta, ako smo dobro vidjeli u prolazu. Prošlost je postala i kiša, pa smo prisušeni stigli do Kokinog broda i do krajnjeg odredišta – Nove Varoši, odnosno hotelskog kompleksa na Zlataru.
U Kokin brod se ulazi preko brane, na kojoj je istaknuto upozorenje da je zabranjeno fotografisanje. Duško je svjesno prekršio zabranu i fotografisao Natašu, koju crnogorski trojac od milja zove Naja, dok su Brano i Dejo strahovali da se iz zaklona pojave bezbjednosne službe i uhapse ga, što možda i nije bila loša ideja u smislu disciplinovanja i privođenja poznaniju zakona, a na Dan bezbednosti ako ih se sete – sete. Ne znamo da li se ova zabrana odnosi i na satelite, i koliko je učinkovita 😉
Ovu fotku smo posudili od Lepog Dorćolca
Na određeni, razumni period smo se ukotvili u kafani Sidro, gdje se Dejo ponovo sastavio sa rancem, zaboravljenim u toplini ljubiške kafane i dopremljenim na ovu lokaciju zahvaljujući ljubaznosti Dragana i Marka (Mrvice), divnih momaka iz tehničke podrške.
S Kokinog broda smo se otisnuli magistralom sve do Nove Varoši, nadajući se da nam je konačište u gradu, a ne na kraju uspona kod hotela Panorama. Mantrak! Završnica je ispala brdska, a konak u motelu, šta li je, u povoju, imenom Jabuka. Lani je tu bila samo prodavnica, a ove godine smo svjedočili širenju kapaciteta u domaćinstvu čiji nas je domaćin dočakao odličnom jabukovačom i informacijom da su njegovi starinom od Nikšića. Po njegovoj preporuci smo se dobro nabokali, ko piletinom s pečurkama (Brano), ko teletinom ispod sača (Dejo i Duško), i vincem (ada no što) crnogorskim zalivali. Krajičkom očiju smo gledali kako po terenu fudbalski balon gonjaju bratska nam Nigerija i takođe nam bratska Argentina i kako su sudije oštetile bratsku Nigeriju.
Vratismo se u Jabuku, kad nema Ruskinja koje je gazda obećao. Šaldžija neki ili nije htio da nas troši pred naporni, četvrti dan maratona.
Preko vode do slobode – dan četvrti
Uzaman je satnica polaska sa Zlatara pomjerena na 10.00. Kiša nije gledala na sat, pa je padala svo vrijeme. I tako će, uglavnom, biti cipancijelog dana.
Ravnina, pa uspon, sa asfaltom pod točkovima, pa uspon zelenkastim makadamom kojim se sliva voda. Mi smo se, za razliku od jedne manje grupe, držali strelica koje je crtao Kušo. Ovim manjincima je bilo žao da napuštaju asfalt, pa su otišli na drugu bandu, put Sjenice, i shvatili zajeb poslije više kilometara.
Bilo je i onih koji su se spustili na magistralu i tako stigli do Prijepolja. Nimalo ugodno iskustvo, požalili su nam se, jer nije lako voziti po kiši dok pored tebe prolijeću šleperi i dižu velike oblake vode.
I ovu fotku smo posudili od Lepog Dorćolca
Makadamski zlatarski uspon nije bio težak, išao je preko Vodene poljane gdje se nalazi manastir Sv. Damjana i Kozme, gdje samo malo virnusmo, tek da pozdravimo monaha i nastavismo dalje da se već pokisli ne mrznemo.
Šumovita ravnina nas je podsjećala na lanjske jagode i ugodnu svježinu, ali je spust bio prilično zahtjevan, jer je voda spirala sitniji materijal i ostavljala ga u nanosima, koje točkovi bicikla ne podnose, što je najbolje iskusio Dejo. Prednji točak se zakoprcao u muljevitom talogu, a Dejo je završio u horizontali. Bez posljedica, srećom.
Duško je pregurao dobro ove makadamske kosine i srećno se dokopao valovitog asfalta, ali je tu ostavio parčiće čapre s koljena. Sklanjajući se ekstremnoj biciklističkoj mladeži s puta, koja je jurcala iza njega, skliznuo je s asfalta u vododerinu i taman kad je pomislio da je uspio da se uspješno zaustavi, preturio se i odro desno koljeno.
Ekstremisti su Brana, koji je vozo ispred Duška za malo promašili, tako da je on na svoj pad morao čekati do Prijepolja, gdje se oprućio po trotoaru prilikom pokušaja da se tamo popne preko glatkog kamenog ivičnjaka. Isto se, skoro u sekundu, desilo i Dušku, koji je, eto, ispao dvostruki padač.
Dom kulture, u kome su čuvani sendviči za nas pokisle, vratio je Deja u ranu mladost, kad je u tom zdanju glumio đeda u nekoj omladinskoj pozorišnoj predstavi. Danas bi ,onako pokisao, mogao i gnjurca bez nekog velikog truda.
Voli Dejo Prijepolje jer ga podsjeća na prvi poljubac, a to je nešto što se pamti čitavog života.
Naja nije na fotki jer je neko morao i da fotografiše
Iz Prijepolja se do Kamene gore, gdje je ugovoren konak, moglo krenuti ili sporednim putevima ili magistralom put Pljevalja. Crnogorski trojac se odlučio za asfalt i dobio pojačanje. Pridružili su nam se Naja i Čajo na usponu koji je zalivala kiša i koji pogled ne može da isprati. Ka Kamenoj gori smo skrenuli kad smo se primakli na 5 km graničnom prelazu Jabuka. Zavarala nas je blaga nizbrdica lokalnog asfaltnog puta, koja se uskoro izmetnula u uzbrdicu. I taman kad smo prešli brdo i prve kuće doživjeli kao utočište, saznali smo da moramo pedalati dalje, sve do Guvništa (Naja ga nazva Govnište), gdje je za većinu maratonaca i maratonki obezbijeđen smještaj.
Na ovom pentranju kroz vlažnu ljepotu šumovite Kamene gore za pamćenje je ostalo branje malina po pljusku i dobar ukus vode sa česme koju je unuk Kijanović podigao u sponem na đeda, komitu Kijanovića, koji pade od austrougarskog kuršuma.
U Guvništu nas je dočekala tužna vijest da je umro član domaćinstva Kijanović gdje smo nas trojica trebali biti na konaku. I torbe sa suvim preobuakom su nam se zaturile, pa smo onako mokri i smrznuti prionuli oko šporeta smederevca, gdje je već bila prilična gužva. Tu se okijepismo rakijom iz Arilja, kojom nas časti Manfred, simpatični Austrijanac kojega poznajemo od prošle godine i nasjekirasmo se što Srbija ne moga ništa Brazilu, mada je televizor prijetio da će nas ostaviti bez slike.
(Blog biciklističke trojke Nedoderi uz dozvolu prenosimo sa portala PCNEN.)